Nisu nas dočekale čizmice pune poklona, jer se već spuštala noć, a dobra su djeca odavno, od jutra bila obdarena. I mi ćemo biti, iako još nismo bili svjesni vrijednosti dara.
A skupili smo se da, kao sudionici u nastanku, prvi poslušamo radijsku emisiju autorice Višnje Biti o Ivanu Faktoru, multimedijalnom umjetniku čiji je rad odavno prepoznat i u nas i u svijetu. Od filma do fotografije, instalacija, umjetničkih promišljanja, Faktorovo djelo danas se razlilo od Drave do Rajne i Seine, i dalje, noseći sa sobom snažne poruke koje stižu s onog pet i nešto metara dugog drvenog stola u njegovom ateljeu, na kojem slaže informacije, ideje, skice, zamisli, da bi ih u nekom trenutku maknuo, jer mu dolazi društvo pa na stolu valja naći mjesto za bogatu slavonsku ponudu. Dio ideja i stvaralačkih poriva tako nestane, ali se uvijek javljaju nove, a u tome je uza stol važna još i glava u kojoj vriju i miješaju se, da bi iznjedrile novi rad.
Dolazeći u Tuškanac pitamo se kako ćemo slušati film? Ivan je ipak prvenstvo filmaš, dobar je dio svoga umjetničkog djelovanja vezao uz film, od ranih radova posvećenih Friedrichu Christianu Antonu Langu, poznatijem kao Fritz, rođenom (kao da je išta na svijetu slučajnost!?) 5. prosinca 1890., u Beču, pa je naše okupljanje na neki način i Fritzova rođendanska proslava, s danom zakašnjenja, i u čijem se Ranču prokletih (kao da je išta na svijetu slučajnost!?) jedan od likova preziva Faktor, do onih Ivanovih intimnih radova, snimanih na crnačkim stazama, uokvirenim poljima suncokreta. I kako sada zvukom uobličiti film?
Neograničena uobičajenim okvirima, i drama i reportaža i skica za portret i zapis trenutka i moguća najava novih, emisija će biti premijerno emitirana u utorak, 11. prosinca u dva popodne, na trećem programu Hrvatskog radija.
Feature je snimljen u danu i pol na otvaranju Faktorove izložbe u Karlsruheu, u dva sata drugoga dana u Zagrebu i u nekoliko jurećih sati u Osijeku i Ivanovu selu Crncu, u kući koja gleda na njegovu rodnu, i dotiču se ogradama. O Faktoru i njegovu djelu govorili su Ksenija i Ivan, Leonida i Marina, Vera i Diana, žamor gostiju na otvaranju izložaba, pjev ptica nad crnačkom ravnicom i mnoge neizgovorene, a tako prisutne riječi. Pa je u tih malo više od pola sata stalo puno toga što razotkriva i skriva ovog stolarskog sina i unuka, multimedijalnog umjetnika koji se s pravom hvali prijateljstvom s Tomislavom Gotovcem i njegovom rečenicom pri upoznavanju, da je gotov, da je ugazio u umjetnost i da mu povratka više nema.
Na stolu dvije bijele svijeće, velika i mala, koja se uporno gasila i opet razgorijevala. I čvarci i sir i vrhnje, slavonska slanina, kruh, salata koja je, kažu bila jako fina. Nekima su se upalile desni pa nisu probali. Osim očima.
Zeko je točio vranac, a Faktor šljivu, Diana odbijala slušati vlastiti glas, Marina i Leonida demonstrirale savršene udarce sabljom („ode glava!“), Višnja žalila što nema svoj snimač pa da sve to zabilježi, a Vera se sjetno osmjehivala smještajući i ovu noć u svoju luku uspomena.
Vani nas je dočekao sitan snijeg, izmiješan s kišom, vraćanje u stvarnost, iz Crnca u bijelac. I vrijeme mu je.
Duško Popović