Film Un dia de vida meksičkog redatelja Emilia Fernándeza snimljen je 1950. godine, a bavi se odnosom nekadašnjih najboljih prijatelja od kojih je jedan sad visoki oficir režima dok je drugi uhvaćeni revolucionar koji čeka strijeljanje u zoru idućeg dana. Romantična ratna melodrama puna je nježnih, potresnih pjesama ispunjenih zvucima violina i gitara i glasovima muškaraca pod sombrerima, a najpoznatija je i dugo godina bila omiljena svakako Mama Juanita, o osuđenikovoj majci koja se do zadnjeg časa nada čudu i spasenju svoga sina. Gledatelji su film pratili i s projekcija izlazili obično obliveni suzama. Tih je godina i kod nas silno narasla simpatija za meksički melos i osnivani su ansambli koji su svirali baš i samo to.
Sigurno su se mnogi sudionici 21. škole medijske kulture sjetili bar naslova ovog filma kad su negdje u subotu, nedjelju ili tek jučer (ups!) shvatili da imaju još samo jedan dan života prije nego moraju dogotoviti svoje radove. Zna se to naravno od samog početka, svi, i voditelji i polaznici vode računa ali se i malo opuste, ima još puno vremena, tek smo na početku, vrag odnia prišu ili ono što kažu moji Slavonci, ima više dana nego kobasica, pa malo uvijek kreativni razgovori, pa plivanje na bazenu, pa drijemanje iza ručka, pa dnevna i noćna druženja, ljudi smo, a dani samo prolaze. Nije da se nije radilo, vrijedno i ozbiljno, pa zbog toga i jesmo tu, ali ove sitne radosti znaju bar malo zavesti. I onda, samo jedan dan života…
U tom danu ili dva svašta se događa, neki polaznici stimuliraju, što ja znam, kolačima svoje voditelj(ic)e da ostanu svi skupa do ranih jutarnjih sati ne bi li dovršili projekt u roku, iako su im očni kapci skloni zatvaranju, neki u očaju tražeći zvučno izoliran prostor tonski snimaju u wc-u (iskreno se nadajući da kakav skriveni korisnik neće baš u tom trenutku povući vodu), ima i onih koje se zbog nervoze počnu maskirati velikim crnim naočalama i navuku svašta na sebe, drugi i samozatajni počnu se povlačiti u još dublju izolaciju i očajnu šutnju, a satovi neumitno tik-takaju.
Ma naravno da će se sve stići, neki se sretnici komotno i slavodobitno šepure već u ponedjeljak oko ručka, da su svršili na vrijeme, cijeli dan prije zadnjeg roka, neki strepe do noći i pozivaju sve na statiranje za zadnji, odlučujući kadar koji će tek biti snimljen i montiran, većina je tu negdje, između. Taman!
Pa će se sve smiriti, doći na svoje, opustiti se i nasmiješiti. Uostalom, i to je dio medijske škole.
Polaznicima prvog stupnja seminara medijske kulture je Hrvoje Turković u ponedjeljak prijepodne govorio o strukturi filmskog djela, a Marko Rojnić u utorak cijeli dan predaje o filmskim vrstama, rodovima i žanrovima. Drugi je stupanj u ponedjeljak prijepodne razmatrao čitanje televizijskih serija, o čemu je pričao Dejan Durić, u utorak je prijepodne o apstraktnom filmu izlagao Hrvoje Turković dok će u popodnevnim satima Ana Đordić i Jelena Modrić održati završnu analizu i interpretaciju filma u nastavi. O medijskoj pismenosti u starom i novom kurikulumu Republike Hrvatske u ponedjeljak su za brojne nastavnike i odgajatelje među polaznicima ŠMK ali i za sve druge zainteresirane govorile Astrid Nox i Kristina Habajec. Svi se složili da je još dug i težak put pred nama.
Sad se čeka grand finale, prezentacija programskih sadržaja 21. škole medijske kulture Dr. Ante Peterlić koja počinje u kinu Gaj večeras u devet, a završne će radove komentirati Boško Picula.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com