Mali filmski razgovori

Facebook HFS
02.12.2020.
Irish Coffee
Vesna i Borivoj Dovniković Bordo

Već razmjenjujemo uobičajene rečenice na rastanku, kad gospođa Vesna smjerno sklapa ruke i bojažljivo kaže kako ima molbu za mene. Ma, nema problema, samo ako mogu, govorim i ne znajući što me čeka. A, zbilja je jednostavno: trebalo bi zamijeniti žarulju u kupaonici. Njima je penjanje na ljestve malo komplicirano, pa bih puno pomogao, i tako. Nije lako naći majstore ovih dana, a i ta prokleta korona… Dječački vedro skačem na niske ljestve (stan je srećom normalne visine, a ne kao onaj moj, skoro četiri metra) i bacam se na posao. Plafonjera se baš ne da, pa mozgam kako je skinuti bez razbijanja. Znam da ima tih stvari koje se rješavaju više na snagu nego na pamet, uporno vrtim lijevo-desno i uspijevam je pobijediti. Gospođa Vesna i Bordo stoje u dovratku i gledaju moje vratolomije, u strahu da ne ljosnem na pod, a padaju i neka divljenja zbog mog rada nogu na ljestvama. Ma, majstor, smijuckam se u sebi.

Mijenjamo žarulju, staro za novo, gospođa Vesna je pali i gle čuda!, svijetli! Još samo treba vratiti plafonjeru na mjesto (pokazalo se da će to potrajati malo duže) i dok si dlanom o dlan, problem riješen! E, kad bi! Nova žarulja malo zatitra i ugasi se. Osramoćen i ponižen (vitlaš takvog majstora) nudim se kako ću sve ponoviti, ali domaćini vide s kim imaju posla pa kažu neka, hvala, možda je neki problem u grlu, zvat će oni pravog majstora. Skliznem s tih ljestava, opravdavam se, al' džabe sam krečio. Još sam došao praznih ruku, na okretištu u Dubravi zadnjih dana listopada prodaju samo grobljansko cvijeće i ono plastično, na putu do stana Dovnikovićevih nema niti jedne cvjećarne pa sam ispao baš papak. I onda još ovo sa žaruljom!


Vesna i Borivoj Dovniković

A počelo je baš lijepo. Bordo me dočekao na ulazu u stan, skriven zelenom maskom i malo me začuđeno pogledao kad sam pitao trebam li i ja staviti svoju, gospođa Vesna me odmah šalje u kupaonicu da operem i dezinficiram ruke, pa sjedamo u radnu sobu, zidova punih knjiga. I ja imam neke iste, što mi se čini nekako dobrim znakom. Ne srećemo se prvi put, viđali smo se na raznim događanjima vezanim za karikaturu, strip i animirani film, a jednom sam, pred nekoliko godina, imao čast voziti ih u Bjelovar, na neki filmski sadržaj. Konačno, Bordo me prije dosta mjeseci, svakako daleko prije korone, pozvao na kavu u njegov omiljeni kafić, u blizini, kako bismo se malo bolje upoznali. Onda je pao i načelni dogovor o ovom razgovoru.    

Dosta brzo skidamo maske kako bismo mogli normalno pričati, a i gospođa Vesna je donijela Bordino omiljeno piće, irish coffee (koje je, kažu, izmislio irski chef Joe Sheridan još one davne ratne 1942. godine, u kafiću aerodroma Foynes blizu Limericka u Irskoj, kad se neki avion bio prisiljen vratiti poslije neuspjelog pokušaja da u olujnoj zimskoj noći dođe do New Yorka, pa je Sheridan smiješao novo piće za potresene putnike), čiji je bitan sastojak irski whiskey, samo što na njemu škrtare u kafićima pa Bordo više voli ovu, domaću varijantu. A, zbilja je izvrsna!

S lijeve mi je strane, malo u kontralihtu, gospođa Vesna, a između nas elegantan crtači stol, gornje plohe u boji tamnoga drva i sa staklom formata A4, ispod kojeg se naravno može upaliti svjetlo pa lijepo nastaju precizni kadrovi crtanoga filma, stripa  ili kakva karikatura. Nasuprot meni sjedi čovjek koji takve radove stvara već punih sedamdeset godina i vjerojatno je među najstarijima na svijetu (…ako ne i najstariji…) koji i dalje produktivno i kvalitetno, vrijedno radi.     

Bordo je rođen 12. prosinca 1930. u Osijeku, a prvih desetak godina proveo u susjednom Čepinu, uglavnom s ocem, gradskim redarom u Osijeku, jer je majka, Slovenka na radu u Osijeku, koju je otac upoznao i oženio 1928., umrla dok je bio petogodišnjak. Od četvrte se ne odvaja od olovke i crtanja, iako nitko u obitelji nije pokazivao izrazitije umjetničke sklonosti. Možda je likovni stvaralački gen ipak naslijedio od majke, koja je imala prekrasan rukopis. Poslije njene smrti otac shvaća da se ne može dovoljno dobro brinuti o sinu, pa ga seli od jedne tetke do druge (u Čepinu i Osijeku Borivoj je imao djeda i baku, sedam tetaka, dva strica i strinu), u porodice koje su bile bez djece ili su djeca bila velika, a neko je vrijeme smješten i u dječji dom, čega se nerado sjeća.


Borivoj Dovniković Bordo

Prvi razred osnovne je kod djeda i bake u Čepinu, a ostale je polazio u Osijeku. S razumijevanjem (ta, lancmani smo!) slušam njegova sjećanja o igrama na livadama, romantičnim noćnim satima uz kazan u kojem se peče rakija, a u mrak frcaju iskre ili o svinjokoljama. To nas spontano vodi prisjećanju na jela koja smo voljeli kao djeca, a danas se više ne pripremaju, ili bar rijetko, poput plućica na kiselo i hladetine. Bude se apetiti pa gospođa Vesna odmah od Borde dobiva narudžbu za kuhanje. ovih dana, a ja se potajno nadam kako ću biti pozvan, jer to nisam jeo bar četrdeset godina i ovo mi je jedina šansa. Inače, ona djetinja bdijenja uz rakijski kazan možda su ostavila traga jer Bordo i danas voli popiti čašicu rakije prije ručka, a tvrdi da je to u njegovim godinama korisno iz više razloga.   

Od ranog je djetinjstva obuzet crtanjem, a otac podržava tu strast, svjestan brojnih  odricanja na koja su obojica prisiljeni, pa počinje nabavljati teke, crtaći pribor i olovke, Bordo se i danas sjeća, oznake Hardtmuth broj 2. Bio je povučeno dijete, svjestan da je bez majke drugačiji od vršnjaka, nježan, duge plave kose, kaže kao Princ Valijant (on je doduše crnokos, ali uzimamo si pjesničku slobodu). Tu se odmah složimo da je obojici taj strip Harolda Fostera i najbolji strip svih vremena i s razumijevanjem se osmjehujemo jedan drugome. Kao dijete je zavolio i Fosterova Tarzana, pa Flasha Gordona i Detektiva X-9 Alexa Raymonda, Segarova Popaja i naravno stripove Walta Disneyja. Čitao je beogradske strip-listove Mika Miš, Mikijevo carstvo, Politikin zabavnik i zagrebačke Oko i Vandrokaš.

Kao dijete je najradije u slobodno vrijeme crtao, a kasnije i čitao, pa nije pravio probleme niti dosađivao odraslima. Na selu se ponašao kao da je u stanu u Osijeku, samo što je mogao čitati i u šljiviku, u prirodi. Učio je svirati harmoniku, a otac mu je htio sve priuštiti, pa je pred rat polazio i privatne sate njemačkog. Neko je vrijeme stanovao kod tetke u Osijeku, a njen sin je bio pretplaćen na Politiku, pa je Bordo svaki dan mogao pročitati po jednu pasicu Mikija Mausa i Paje Patka. Kina su bila dosta skupa, ali djecu su puštali subotom na matineju za jedan dinar. Najljepše je kino u Osijeku tada (a i danas je) bilo Uranija i tamo je prvi put gledao američke crtane filmove, u koloru, dok su igrani još uvijek bili crno-bijeli.

Kao desetogodišnjak, u kolovozu 1941., s ocem je prebjegao iz NDH u Srbiju, prvo u Beograd kod tetke i teče, koji su također bili izbjeglice, iz Prizrena, ali i vlasnici kuće i kavane pa su ih imali gdje smjestiti. Neobično je bilo doći iz bogate Slavonije u Srbiju u kojoj je prevladavala bijeda okupirane zemlje, a za vrijeme prijelaza na neki način su ih spasili njegovi crteži, jer se na kontroli u Vinkovcima policajac raznježio kad je u jednom koferu koji su ponijeli sa sobom ugledao Borivojeve crteže i rekao da i on ima sina istih godina i pustio ih da nastave prema granici na Savi. Jednog je dana, igrajući se na ulici, vidio u izlogu natpis Nema brašna, a ta rukom grubo ispisana obavijest navela ga je da svojeručno napiše puno ljepši tekst. Trgovac je, naravno, prihvatio besplatni dizajn i zalijepio ga u izlog umjesto svoje rukotvorine, a mladi je Boro toga dana nekoliko puta iz prikrajka gledao kako ljudi čitaju njegovo autorsko djelo, prvi profesionalni likovni nastup u javnosti!

Pamti i dolazak Crvene armije u ljeto 1944., kad su tri dana bombardiranja grada proveli u komšijskom podrumu, a onda je tata odlučio da s mnogima bježe iz grada na jug, kroz njemačke obrambene položaje. U Požarevcu su ih, u robijašnici Zabeli prihvatili crvenoarmejci i partizani i tamo su, sakriveni u ćelijama, dočekali oslobođenje Požarevca. Pa su se vratili u Slavoniju.


Borivoj Dovniković Bordo

Tu je negdje zaiskrilo i Bordo je, tek s petnaest godina, 4. prosinca 1945. objavio u Glasu Slavonije prvi strip Udarnik Ratko, o borbi protiv nacizma. No, u to je vrijeme strip bio ideološki neprihvatljiv, kao kapitalistička izmišljotina koja kvari omladinu u socijalističkom društvu, pa je već nakon objavljivanja četvrtog nastavka prekinut  reakcijom saveznog Agitpropa (Komiteta za agitaciju i propagandu). No, nije ga to pokolebalo, a bilo je sličnih akcija i s raznih idejnih pozicija i kasnije, pa i danas crta i objavljuje stripove. Tako dvadeset godina za riječki mjesečnik za djecu Bijela pčela radi strip serijal Čipko i djed Filip, a zanimljivo je da mu je šezdeset i pet godina kasnije, na isti dan, 4. prosinca objavljena knjiga Mendo Mendović i drugi stripovi, prva ukoričena zbirka pet remek-djela stripa. Stripovi su nastajali paralelno s radom na crtanim filmovima, a među ostalima je radio za Horizontov zabavnik, Petka, Vjesnik i Plavi vjesnik koji je izlazio od 1954. do 1973. te osamdesetih godina prošlog stoljeća satirični strip Susreti treće vrste u časopisu za kulturu Oko. Njega smatra svojim najkvalitetnijim stripom, jer ga je crtao po vlastitom scenariju, parodirajući jugoslavensko društvo tih godina. Njegovi su junaci bili ljudi iz susjedstva, a teme vezane za domaće podneblje. No, bili su prepoznavani svugdje u svijetu pa su izlagani na najvažnijim svjetskim festivalima stripa. Čak je i s odsluženja vojnog roka 1953/54. slao karikature i stripove u Zagreb, a 2011. godine dobio nagradu Andrija Maurović za životno djelo na području hrvatskog stripa (Bordo je Maurovića   poznavao i cijenio, upoznali su se u vrijeme rada u Horizontovom zabavniku 1951. ili 1952., a vidio je njegove originale, što mu je bilo prekrasno i jedan strip o džungli napravio je u njegovoj tehnici, u crtežu perom i kistom) te iste godine na vinkovačkom Salonu stripa nagradu za životno djelo za rad na stripu.

Nakon povratka u Osijek i završene srednje škole, u Zagrebu 1949. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti kod Krste Hegedušića i paralelno počinje raditi na karikaturi i ilustraciji u zagrebačkim novinama. Zaposlio se kao karikaturist u humorističkom tjedniku Kerempuh kod Fadila Hadžića. Već iduće godine pridružio se u redakciji grupi Waltera Neugebauera, koja je ušla u avanturu pokretanja crtanog filma. S grupom karikaturista u kojoj su bili Walter Neugebauer, Vlado Delač, Ico Voljevica i ostali za godinu su dana, 1951. završili prvi umjetnički crtani film Veliki miting te od države dobili specijalizirano poduzeće za crtani film Duga film, u kome su im se pridružili, među prvima Dušan Vukotić (koji mu je bio najbliži prijatelj, a jedno su vrijeme dijelili podstanarsku sobu u zagrebačkoj Masarykovoj ulici) ali i Vlado Kristl, Nikola Kostelac, Zlatko Grgić, Vladimir Jutriša, Aleksandar Marks i ostali. Za godinu dana ostvareno je pet kratkometražnih filmova, među kojima je Bordo prvi put samostalno dizajnirao i animirao film Goool! Od 1957. se, na Vukotićev poziv,  pridružio novoosnovanom Studiju za crtani film Zagreb filma, u kojem su se okupili suradnici i autori ukinutog Duga filma, a zatim i buduća velika imena zagrebačke animacije Zlatko Bourek, Vatroslav Mimica, Dragutin Vunak i drugi. Kao redatelj, scenarist i/ili animator potpisuje Lutkicu (1961), Slučaj opakog miša (iz serije Slučajeva, isto 1961), Oteti konj (iz serije Inspektor Maska, 1962) i Ole torero (iz iste serije, 1963), Bez naslova (1964), pa 1965. Ceremonija, Kostimirani randez-vous i Muzikalno prase, Znatiželja (1966) pri kojem mu je pomogao Dado Vunak kao koscenarist, a film govori o čovjeku koji u parku drijema na klupi, pored njega je papirnata vrećica, pa svi žele saznati što je u njoj, sve dok ne pobjegne u pustinju,  napuše vrećicu, udari je šakom da eksplodira pa se pokaže da je bila prazna, koji je na Festivalu u Annecyju 2000. pod naslovom Jewels of a Century uvršten među 84 najbolja animirana filma u povijesti. zatim 1967. Čovjek i njegov svijet, Izumitelj cipela (prvi film iz serije Profesor Baltazar, gdje je bio scenarist) i Krek te Čudna ptica (koprodukcija u Moskvi) i Orator iz 1969. 


Početak Duga filma - sjede: Borivoj Dovniković, Walter Neugebauer i Vladimir Delač

U to vrijeme Bordo stanuje u Remetinečkom gaju, u visokom prizemlju solitera, a na trećem je katu stan obitelji Gjurin, i u njemu gospodična Vesna. Njen otac radi u Njemačkoj i zbog nekog je razloga veliki protivnik televizora, a mlada djevojka je baš htjela gledati televiziju. I tako se prvi put, onako dobrosusjedski, našla u stanu obitelji Dovniković pa nastavila dolaziti i dalje, skoro svakoga dana. Pokazalo se da je to bilo  neminovno i sudbinski. Od 1970. su skupa, i ove se godine navršava niz okruglih obljetnica: Bordin devedeseti i sedamdeseti rođendan gospođe Vesne (oboje su rođeni u prosincu!), pedeset godina veze (i četrdeset i sedam godina braka, a kum im je bio Krunoslav Heidler) i sedamdeset godina Bordina umjetničkog rada.

Gospođa Vesna je diplomirala filozofiju i germanistku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a od 1980. je na razne načine aktivna u svijetu domaćeg i svjetskog  animiranog filma, prije svega kao organizatorica raznih manifestacija i funkcionerka u onim organizacijama koje se bave animiranim filmom. Već je dvadeset i više godina  glavna tajnica ASIFA-e, Međunarodne asocijacije animiranog filma, a od 2003. je bila i predsjednica ASIFA-e Hrvatske. Od 1980. do 1992. te ponovo 1999. i 2000. je bila duboko u organizaciji Svjetskog festivala animiranog filma u Zagrebu, na kojem je 2009. izabrana za dopredsjednicu vijeća, a od 2003. jedna je od organizatorica godišnje filmske manifestacije Dan hrvatske animacije. Godine 2010. je kao umjetnička ravnateljica organizirala prvi nacionalni festival animiranog filma u Hrvatskoj, održan u Zagrebu 20. i 21. veljače.

Sudjelovala je na brojnim međunarodnim konferencijama o animiranom filmu, festivalima i forumima te bila članica žirija, od Europe do Afrike, Azije i Amerike, poput Neuma, Bosna i Hercegovina, Kaira, Egipat, Sirosa, Grčka, Genzana di Roma, Italija, Hangzhoua, Kina, Espinha, Portugal, Jekaterinburga, Rusija, Birminghama, SAD, Madrida, Španjolska ili Bradforda, Velika Britanija. Od 2006. je gostujuća profesorica na Jilin College of Art and Desing u Kini.

I naravno, svih pedeset godina životna i radna družica koja vodi računa o brojnim Bordinim poslovima i obavezama, rokovima i terminima, društvenim kontaktima i baš ove godine posebno o sve učestalijim molbama i zahtjevima za intervjuima. Svi bi razgovarali, baš u vrijeme kad se poklapaju ove godišnjice pa se od kolega novinara, filmologa i teoretičara i povjesničara filma sve teže diše. Bordo inače nije težak, po naravi, kaže gospođa Vesna, a tko bi to bolje znao od nje, iako mu se ponekad dogodi da plane i zbog neke sitnice. Sjetivši se razgovora o prehrani pitam što se najčešće kuha, pa me (ne) iznenađuju izjavom da obožavaju kinesku kuhinju. Ta, toliko su puta bili i uvijek su lijepo dočekani u Kini. Jedino kad je politika u pitanju, a to je Bordina omiljena tema, zna se malo zanijeti pa i progovara glasnije i oštrije. Mi se nismo time bavili. Bordo kaže kako uvijek želi da ljudi pravednije, bolje, kulturnije i sigurnije žive, da budu ispravnije tretirani u životu. Divio se Francuskoj revoluciji, bio je skojevac, kasnije i član Partije, ali politika danas sve više postaje posao. Njegove su karikature uvijek bile maksimalno oštre prema vodećim političarima, no nikakvih rezultata ni pomaka nema.


Vesna i Borivoj Dovniković

Bordo s Vesnom nastavlja bogatu produkciju pa 1971. snima Liberatora, Ljubitelje cvijeća i Manevre, godinu poslije je angažiran kao autor špice za Animafest Zagreb, gdje je redatelj i scenarist, a 1973. na redu je Putnik drugog razreda. Slijede N. N. (1977), Škola hodanja (1978), izrada špice za Dane kulture (1980), pa 1981. Bijela priča, Dva miša i Tvrdoglavo mače, onda Jedan dan života (1982), Dva života (1988), Uzbudljiva ljubavna priča (1989), Spas u zadnji čas (1995), špica Animafesta Zagreb 2004, i njegov (za sada) zadnji film Tišina, u kojem je kao i kod većine ostvarenja redatelj, scenarist i animator, a snimio ga je 2009., u dobi od sedamdeset i devet godina!

Animator, karikaturist, grafički dizajner i višestruko nagrađivani autor animiranih filmova, Bordo je dobio šezdesetak pojedinačnih nagrada za filmove te preko dvadeset  nagrada i priznanja za životno djelo na području animiranog filma u zemlji i inozemstvu. Među njima su i Premio alla Carriera - Antennacinema - Treviso, Italija (povodom stote godišnjice svjetske kinematografije) 1995., Nagrada za životno djelo - Sidewalk Moving Festival - Birmingham, Alabama, 2000., Nagrada za životno djelo - Međunarodni filmski festival Motovun, Hrvatska, 2001., Grb grada Osijeka za životno djelo na području kulture, 2002., Nagrada za životno djelo Vladimir Nazor, Zagreb  2003., Plaketa Jugoslavenske filmoteke za doprinos filmskoj umjetnosti, Beograd  2004., Diploma Uralske Umjetničke Akademije za izuzetno pedagoško djelovanje - Međunarodni filmski festival, Ekaterinburg, Rusija 2007., Nagrada za životno djelo - Cinanima, Espinho, Portugal 2011., Nagrada Zlatni Oktavijan za životno djelo Hrvatskih filmskih kritičara, Zagreb, 2014., Nagrada za životno djelo Međunarodnog festivala animiranih filmova Zagreb, 2017. i brojne druge.  

Od 1976. je bio član žirija i selekcijskih komisija na međunarodnim filmskim festivalima Ottawa, Lucca, Moskva, Zagreb, Varna, KROK, Hirošima, Annecy, Espinho, Krakov, Kecskemet, Birmingham, Banjaluka, Rim, Guardiagrele, Peking, Changchun, Changzhou, Hangzhou, Xiamen, Teheran i Hamadan.  

Status gostujućeg profesora i savjetnika za animacijsko obrazovanje pokrajine Jiling - Changchun, Narodne republike Kina dobio je 2006. godine.

Objavio je 1983. knjigu Škola crtanog filma, koja je prevedena na nekoliko stranih jezika, a nastajala je od 1952. kad je počeo u nastavcima objavljivati ilustrirani tekst u časopisu Filmska kultura, iz čega je 1953. nastala knjiga koju je 1955. praška Filmska akademija objavila u prijevodu te je na njoj od 1985. službeni udžbenik za uvod u animaciju. U Hrvatskoj nije nikad pozvan da predaje animaciju jer se ispriječio nedostatak sveučilišne diplome, onu Likovnu akademiju nije nikad diplomirao ušavši u pothvat pokretanja animacije u nas!


Borivoj Dovniković Bordo

Bio je od 1985. do 1992. direktor Animafesta, Međunarodnog festivala animiranih filmova, od 1976. član Izvršnog odbora ASIFE, Međunarodne asocijacije animiranog filma, a od 1994. do 2000. njen generalni sekretar.

Dugo se strasno bavio fotografijom, prvi fotoaparat Leica je kupio prije sedamdesetak godina u Zagrebu, u komisionu u Jurišićevoj, a čuva veliku i donekle povijesno  značajnu zbirku fotografija, u albumima, na slajdovima i u negativima. 

U crtanom mu je filmu uvijek bila najvažnija animacija. Scenografiju je koristio kad to sadržaj zahtijeva. Opet se vraćamo Znatiželji kao posebnom slučaju, s bijelom  pozadinom koja je multifunkcionalna. Teorijski je to razjasnio talijanski kritičar Giannalberto Bendazzi koji je na zagrebačkom Animafestu otkrio da je Znatiželja prvi takav film u povijesti animacije.

Još je aktivan karikaturist (bez obzira što sam se od samog početka uglavnom opredijelio za animirani film, mnogo kasnije sam shvatio da sam ja u osnovi karikaturist u svim područjima svog stvaralaštva, kaže Bordo, a u zagrebačkom tjedniku Novosti i danas ima rubriku Bordoline, u kojoj svakog tjedna objavljuje karikature na društveno-političke teme), da nešto zaradi uz penziju, a uostalom to je u njegovoj dobi lakši posao nego animirani film i strip. Karikatura je i danas nasušna potreba, način življenja. Žao mu je što od sedamdesetih godina prošlog stoljeća karikatura gubi prvotni društveni status, ne samo kod nas.

Uvijek je stajao iza svog  stava, posebno u tretiranju fašizma i staljinizma. U tome su karikaturisti, zajedno s narodom, bili svi na istoj liniji. Za one ostale nije ga briga ni danas.

Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com

Mali filmski razgovori

Zadar moje mladosti

Ima takvih slučajeva, da razne vlasti, od državnih do lokalnih, u različita vremena   donose neobične odluke ili povlače čudne granice, koje se kreću od nelogičnih fizičkih barijera do smiješnih i... »više

Od filma do knjige

Dok sjedimo pod nadstrešnicom, u dubokoj hladovini, i pijemo orošeno pivo, Željko odgovorno nosi zelenu kiruršku masku koju je tek spustio niz bradu, a ja se malo ludiram, kao i obično. Gledamo... »više

Male

Skrenete na desno, pokraj jedne od crkava, pa ulicom Vladimira Nazora ravno do pred kraj, do kuće s dugom ogradom i dvorišta u kojem je naslagano mnogo drva. Prvi sam put u Jasenovcu i ne snalazim... »više

Prošle godine u Crikvenici

Pas je došao nepozvan, a željan akcije. Onako žut i dug, s uzmahanim repom i sjajnim očima, nosio je staru tenisku lopticu u ustima. Pogledao me, skoro kao da je rekao Hajdemo se igrati! i spustio... »više