7. škola medijske kulture, Trakošćan 2005.

Šaroliko, veselo i poučno

7. škola medijske kulture, Trakošćan 19-29. kolovoza 2005.

I ovogodišnja Škola medijske kulture u Trakošćanu, koja se održala od 19. do 29. kolovoza, bila je vrlo živopisno mjesto, ponajviše zbog toga što su je pohodili ljudi raznolikih dobi, stručne spreme i interesa – od srednjoškolaca do pedesetogodišnjaka te od redatelja, fotografa i filmskih kritičara do onih kojih je bilo najviše, osnovnoškolskih i srednjoškolskih profesora (zapravo, profesorica, koje su uvjerljivo dominirale Školom). Neki od njih došli su nadograditi svoje praktično i teoretsko filmsko znanje, a drugi učiniti u tome prve korake. Neki od njih došli su naučiti kako raditi filmove, drugi kako podučavati o filmu, a treći kako pisati o filmu. Opća polaznička šarolikost vidjela se i na završnom tulumu Škole, koji se podijelio u nekoliko skupina, a osjetila se i na skupnom izletu na jezero pokraj Ivanca, koji je, nakon roštilja i pješačenja, završio u autobusu žestokim natjecanjem u pjevanju između skupina odraslih i mladih. Sve u dobru duhu sudjelovanja, jasno.

Što se tiče programa Škole, on je šarolikošću odgovarao raznolikosti polaznika, iako ne bi bilo naodmet još više predavanja i radionica posvećenih drugim medijima osim filma, s obzirom da se riječ medij nalazi u imenu Škole. No, vidjeli smo niz zanimljivih predavanja i radionica o filmu, ali i o drugim medijima (video, TV) te o vezama filma s drugim umjetnostima (književnost, likovna umjetnost, glazba).

Trakošćan

Teoretsko-povijesni dio, tradicionalno podijeljen na Prvi stupanj za početnike i Drugi stupanj za napredne, ponudio nam je predavače raznih senzibiliteta.  Klasični pristup predavanju uglavnom je bio vezan uz povijest, pa je polaznike na taj način uputio u povijest ekspresionizma i njegova nasljeđa Ante Peterlić, a u povijest francuskoga novog vala Bruno Kragić. No, drukčiji način pristupu povijesti ponudio nam je Joško Marušić, koji je, pričajući o povijesti animacije, zadro duboko u ontologiju sama medija i globalno značenje animacije danas. Marušić je polaznike, također, uputio u povijest čudesna kreativnog uspjeha zagrebačke škole crtanog filma. Potpuno drukčijim pristupom zadivio nas je Marcel Bačić, koji je u predavanju Estetsko obrazovanje djece i mladeži otišao mnogo dalje od teme opisane u naslovu i spojio u jednom likovnu umjetnost, glazbu, film, filozofiju i matematiku. Vrlo je zanimljivo bilo predavanje Astrid Pavlović Medijska kultura u srednjoj školi, ponajprije jer je njegova tema bila nešto još premalo istraženo i predavano u nas. Ona je, između ostalog, polaznike podsjetila na potrebu upoznavanja djece s novim i zanemarenim medijima – internetom, mobitelom, stripom… 

Bilo je još dragocjenih predavanja koja su se bavila manje poznatim ili zanemarenim dijelovima filmskoga medija. Tako je Hrvoje Turković pričao o ritmu na filmu, Diana Nenadić o eksperimentalnom filmu i videu, a Irena Paulus o glazbi u filmu. Velik dio predavanja bio je posvećen hrvatskom filmu. Uz spomenuto Marušićevo predavanje, Zoran Tadić privukao nas je ne samo zanimljivom temom, nepoznatim hrvatskim dokumentarnim filmom, nego i osobnom fascinacijom koju osjeća prema hrvatskim filmskim majstorima iz sjene. Osobni pristup obilježio je i predavanje Stilska obilježja hrvatskog filma, u kojem nam je Petar Krelja pričao o još neistraženu pitanju, koje glasi – postoji li tipičan hrvatski film?

Uz spomenuta predavanja, koja su činila Drugi stupanj, polaznici Prvoga stupnja, najviše osnovnoškolski profesori, u nizu predavanja učili su kako učenike uputiti u osnove filmske umjetnosti. Predavala se povijest i teorija filma (Ante Peterlić i Nikica Gilić), povijest hrvatskoga filma (Mato Kukuljica i Ivo Škrabalo), struktura filmskog djela (Hrvoje Turković), audio-vizualni mediji (Krešimir Mikić), metodički pristupi (Stjepko Težak), filmske analize (Mato Kukuljica), književnost i film (Nikica Gilić) i dječji film (Jelena Bunijevac-Matičić).

Dakako, Škole ne bilo bez projekcija filmova. Njih je bilo mnogo, a neke od njih polaznici su analizirali svako jutro uz stručno vodstvo Nikice Gilića, Brune Kragića, Ante Peterlića, Ive Škrabala i Astrid Pavlović. Na jutarnjim seansama čak su se oko nekih filmova razvile male polemike. Polaznici su, također, nakon projekcija filmova Što je Iva snimila 21. listopada 2003. i Ta divna splitska noć imali čast razgovarati s redateljima tih filmova, Tomislavom Radićem i Arsenom Ostojićem.

Predavači

Radionički dio Škole medijske kulture, s obzirom na napravljene radove, također je bio prilično uspješan, a radove je pohvalio i Hrvoje Turković, koji ih je analizirao nakon njihove projekcije. Radionica za dokumentarni film, pod vodstvom Damira Čučića, stvorila je tri rada, vrstan film o zagorskom proštenju Zagorje libre, film o kamiondžijama Oaza i filmski portret dobrog duha Škole Krune Heidlera Zaljubljeno oko. Radionica za igrani film voditeljice Snježane Tribuson proizvela je duhovit filmski štos o sado-mazo odnosima B/Mračne vode, a radionica za TV-reportažu voditelja Dražena Ilinčića zabavila nas je reportažama o lokalnoj zabranjenoj sorti vina (Direktno do 'direktora'), nedostatku zatvora u Koprivnici (Koprivnica bez rešetaka) i krapinskom čovjeku (Ljudi stari, muzej novi), uz glumačko gostovanje ‘poznatog britanskog komičara’. Radionica za animirani film Ede Lukmana zadivila nas je činjenicom da se u tjedan dana može napraviti trominutni crtić (Što je Angelina vidjela u Trakošćanu kolovoza 2005).

Specijalizirana radionica za kameru i snimanje pod vodstvom Silvestra Kolbasa  eksperimentirajući s bojom i svjetlom proizvela je rad Boja je svjetlo je boja, a jedna od njezinih polaznika, Ana Bilankov, stvorila je samostalan rad Pajceki su plivali po dvorištu.  Specijalizirana radionica za montažu Slavena Zečevića napravila je tri vježbe, a rezultatima specijalizirane radionice za filmski scenarij, koju je vodio Goran Tribuson (scenariji Hvala što ne pušite, Klokan i Pastrva ne) svjedočit ćemo sljedeće godine, kad će najvjerojatnije biti napravljen igrani film na temelju nekog od spomenutih scenarija.

Juraj Kukoč