7. škola medijske kulture, Trakošćan 2005.

Svi smo zdinstani

Radionica za animirani film

E, da, da. Nitko od nas, nadasve vrrrrrrrsnih animatora, nije s toliko zadovoljstva bio zdinstan! S oduševljenjem smo osluškivali Edine riječi: »Taaaakooo, i vi ste zdinstani!» Ali, do  toga smo puno žganaca, na sve moguće načine pripreme, trebali pojesti. No, je l’ to uopće neki problem?! Uživali smo u tim žgancima jer smo naučili štošta. Mirela je naučila da spojene riječi mijenjaju njezino značenje i da motorist ima svašta od opreme. Boris je naučio da se toliko može saživjeti s likom iz crtića, da je gotovo zaljubljen u njega (hm, nju – rasnu plavušu). Njegova Angelina! Ivana je riješila problem s nogom (ne svojom, već tamburaša), Lanin lik je poprimio neutješan i bespomoćan izraz lica svih nas (ajme, kako smo suosjećali), a Mirela je konačno našla glavu (svi, koji je poznaju, jasno im je da nije našla svoju ). Svi smo naučili da su ekstremi na početku i na kraju (pojednostavnjeno rečeno…E, da, usput mi je Edo rek’o: »Ova vaša trkačica trebala bi još crteža. Ovo je pojednostavljeno!» ‘Opće nije!) i da završetkom faza ne navlačimo zadovoljni osmijeh jer Edo ima nove prohtjeve. Još tri tisuće šesto dvadeset i sedam međufaza pa je gotovo!

OK, priznajem da malo karikiram, ali, zar ja nisam animator?! A animatori sve preuveeeeliiičavaju i karikiraju…To sam savladala. Tako ja jedno poslijepodne krenem na jezero kad mi tamo ribetina od 72 kile  skoči za vrat. Iz čista mira! Oko joj je bilo..joj…Ne biste mi vjerovali pa se vraćam u našu ‘buksu’.

 A u toj je, našoj, buksi Edo tvrdio da nema sentimenta ako crtež nije dobar. Kao da mi to već nismo vidjeli! Čak je u jednom trenutku totalne radne inspiracije rekao kak’ već vidi da bu autobus za dva dana na izlet išel poluprazan…

Marina i animacijski "računi"

Osjetili smo suosjećanje: »Kaj ostali ne idu?! Samo mi?!» Nije odgovorio. Ne znam zašto. Da, govorio nam je još neke, nama nerazumljive riječi, kao «kad se radi o pravim animacijama…»

»Kak’ to mislite ‘pravim’?»

«Mislim ozbiljnim.»

«Pa, ovo naše je krajnje ozbiljno!»

Rek’o je da ga pitamo ako nam nešto nije jasno. Ne razumijem zašto to onda nije pojasnio.

Uglavnom, desetoro veličanstvenih sredilo je Angelinu! Otkrili smo sve što je vidjela u Trakošćanu ovoga kolovoza. A kroz Angelinu otkrili smo i sami sebe. Otkrili smo kako zaluđenost poslom danju (sa slatkim pauzicama i brzim šalicama razgovora), noću mijenjamo s ‘eto noći, eto ludila’. Doduše, često se to isprepletalo, pogotovo posljednjih dana kada svima počne gorjeti pod nogama, ali to je ta čar trakošćanske škole. Nema čeg’ nema! Moje večernje tek provirivanje u radionicu (samo da se javim na sekundu, čekaju me na ‘špici’) završilo je za računalom, uz bojenje sličica, od 20.30 do 23.15. Mirela je pak u kasnim večernjim satima, što se lako moglo zaključiti po pjesmi koja se orila iz podruma tik ispod nas, otkrivala kako su joj kotači Ahilova peta. Pozivajući se stalno na svoje zakonsko pravo da je napredna grupa po skraćenom programu, mučila se, crtala, brisala (o.a. Edo, niiiiismooo mi brisali, neeee…)…U svoj toj muci poslala me po šibice…ovaj, u podrum naručivši pjesmu Željo moja, tugo moja…

 Na kraju svih krajeva naša se zajednička želja i ostvarila. Kojeg li oduševljenja kada ti lik zapjeva, zasvira, kada vozi, jede i pije, kada trči i pijucka za šankom pa ga mreža upeca, kada se muči u razmišljanjima, snima, predaje, kada zakucava vrata i stavlja lokot, pušta film…Savršenjski! (posljednja riječ preuzeta je iz rječnika Ede Lukmana). Naravno da nam je preostalo samo jedno – pjesma!

No-vi aj-buk ge če-ti-ri: no-vi aj-buk ge če-ti-ri…Najdame dime do zo-o-re!

S naglaskom na posljednju noć. Buksa animacije bila je prava animatorska. Animatori + pridruženi članovi animatorskoga veselja.

Najdame dime do zo-o-re! 

Svi smo se raspištoljili, a Edo se pokazao i u ulozi DJ-a koji osluškuje svoje plesače.

Nej-da-me di-me, di-me, dooooo zoooo-oo-reee!

I nismo. Do 05.00.

I na kraju, rastanak. Uaaa! Kako protutnje ti dani u Trakošćanu. Iza mene je radionica koje sam se ‘pribojavala’. Ne zbog sebe. Zbog Ede. Da ne čupa kosu. Ipak, svaka mu je vlas ostala na mjestu. Čak me i ukorio zbog mog cviljenja da uopće ne znam crtati. Što, doznala sam s oduševljenjem, i nije presudno. Važnije je znati animirati likove i ideja, nego crtati. To znači da se svi, koji se do sada nisu usudili u animaciju iz istih razloga kao ja, mogu ipak odlučiti. Eto još jedne filmske zaraze. Barem za mene. Ajme, kako sam neotporna!

P. S. – poruka za Slavicu iz Zadra: «Oj, Slavice, nemoj slušati mene i moj savjet kako ćeš s 90 godina biti spremna za animaciju jer će ti biti dovoljno da samo uzmeš olovku u ruke, a ona će toliko drhtati da će sama stvarati likove na papiru. Ako sam ja to mogla, možeš i ti!»

* Za čistunce – riječi pjesme No-vi aj-buk ge če-ti-ri pisane kako se pjeva, a ne piše, samo da biste pjesmu bolje savladali (riječi uglazbio trakošćanski Robert De Niro, ponekad zvan i Hrvoje).

Marina Zlatarić