Povodi

SVI PUTOVI VODE U BERLIN

"Die Berliner sind unfreundlich und rücksichtslos, ruppig und rechthaberisch, Berlin ist abstoßend, laut, dreckig und grau, Baustellen und verstopfte. Strassen wo man geht und steht - aber mir tun alle Menschen leid, die hier nicht leben können." Annelies

Pisati o filmskom festivalu u Berlinu, a ne reći ništa o samu gradu naprosto je nemoguće. Iako me ‘ugostio’ na samo dva dana, moram priznati da sam se (istinabog, drugi put u životu) zaljubila na prvi pogled.
Vijest o Berlinu kao mojem ‘proljetnom’ odredištu donio je ulazak Živčeva (Vjekoslav Živković, op.a.) animiranog filma Vrata u konkurenciju međunarodnog berlinskog festivala amaterskog filma BerlinerFilmFenster-Grenzenlos, koji se održavao od 18. do 20. ožujka. Kako su Živac i prof. Damir Jelić u Berlinu na istom festivalu bili prije tri godine (s Anomijom, kojoj je to bila prva međunarodna nagrada), pala je odluka da kao predstavnica karlovačkih kinoklubaša ove godine idem ja. S obzirom da ne samo da studiram njemački i volim film nego i obožavam putovati, tog četvrtka navečer, 17. ožujka, kada sam s Miroslavom Klarićem i Jadrankom Lopatićem, poznatim dvojcem iz FKVK Zaprešić (čija su dva filma također ušla u konkurenciju: animirani Mojsije Jadranka Lopatića i igrani film Sasvim obično jutro u dvorištu FKVK Zaprešić Davora Biruša) sjela u auto i krenula put Berlina, mojem ‘ushićenju’ nije bilo kraja, bez obzira na dugu vožnju koja je bila pred nama.
Nakon pomalo napornih dvanaest sati (Klarića je večer prije ‘ščepala’ i viroza), ali opet sve u zafrkantskoj atmosferi (a kako bi drukčije i bilo kad se ide sa Zaprešićem) Berlin nam je u petak ujutro širom otvorio vrata, uvlačeći nas u vlastitu prometnu ‘džunglu’, u kojoj put prema hotelu uistinu nije baš bilo lako naći – sretno, spretno na kraju se ipak ukazao na obzoru. Tmurno i hladno vrijeme koje nas je dočekalo nije me obeshrabrilo u želji da ‘što bolje upijem sokove’ toga milijunskog grada. To nije uspjelo ni dosta "nabrijanom" festivalskom programu, koji nas je u petak poslije podne od 17 sati pa sve do ponoći ‘prikovao’ za prilično neugodne stolce okružnog kina Wabe. Iako je bilo dosta naporno (tvrdi stolci!; a i neprospavana prethodna noć), moram priznati da se isplatilo. Filmovi su doslovce bili ‘da se smrzneš’. Što mi je zapravo bilo svojevrsno iznenađenje, jer prema pričama ‘Berlinski prozor’ ipak po kvaliteti nije slovio kao neki iznimno dobar festival, zlatna sredina, reklo bi se. No, u jednom trenutku nas smo se troje upitali da li smo uopće na dobrom festivalu? Od kamere, gdje se za većinu kadrova upotrebljavao kran ili tračnice, a o bojama da i ne govorim, preko glume, odrađene uistinu na profesionalnoj razini, do sama scenarija i režije, predobrih da bi bili amaterski. Taj skepticizam uz pridjev ‘amaterski’ u imenu festivala dodatno su potkrepljivale odjavne špice filmova, koje su po broju ljudi bile zaista impresivne. Ispričavam se ovim putem ako sam u krivu, no mislim da je ovo izdanje festivala bilo sve samo ne amatersko.
Kako nam je cijelo subotnje jutro bilo slobodno (nove projekcije slijedile su tek oko dva sata), bez obzira na umor i iscrpljenost, nisam mogla odoljeti zovu velegrada. S obzirom da nam se nije nudio nikakav organizirani razgled grada (što smatram velikom pogreškom organizatora, jer ipak kroz Berlin ne možeš samo ‘usputno proći’), odlučila sam ne gubiti vrijeme i sama sebi biti vodič. S kartom grada i planom mreže gradskoga prijevoza u ruci na obližnjoj stanici metroa bila sam već u pola osam ujutro. Konkretnu ‘rutu’ u glavi nisam imala – jedino sam si na karti grada prema savjetima simpatičnoga ‘čičice’ sa recepcije označila najvažnije znamenitosti. Tako sam u samo jednom prijepodnevu uspjela obići i Alexanderplatz (s televizijskim tornjem i kafićem na vrhu – o cijenama jednog espressa bolje da i ne govorim!), Brandenburška vrata (jedan od najpoznatijih berlinskih svjedoka povijesti – iako nisam stručnjak za umjetnost, moram priznati da su dostojna pažnje koja im se pruža), Potsdamerplatz (središte modernog, poslovnog Berlina), Reichstag (sada u staklu!), ostatke Berlinskog zida. Posljednje me se i najviše dojmilo. Zanimljivo je da su dijelom grada kuda se protezao zid, duž cijele njegove putanje, ostali njegovi temelji. Nerijetki su i križevi za svaku žrtvu poginulu pri pokušaju bijega (mahom mladi ljudi!). U tom lutanju naišla sam na i na filmski muzej (tik uz Potsdamerplatz). Jasno, priliku koja mi se pružila nisam propustila. Iako je, logično, naglasak na njemačkom filmu, sistematiziranije obrađenu povijest filma nisam vidjela. Pa ćete tako tu naći i izvorne kostime iz Ratova zvijezda, dnevnik Marlene Dietrich i haljinu koju si je sama šivala za Plavog anđela, jahačko odijelo Romy Schneider sa snimanja filma Sissi i mnoštvo drugih zanimljivih detalja.
Još je mnogo toga trebalo vidjeti, ali sam se žurila na projekciju, i na kraju zakasnila na početak, što mi je žao jer sam propustila film koji je, ispostavilo se na kraju, dobio prvu nagradu. Moram priznati da su sva tri naša filma bila dosta dobro prihvaćena, pogotovo zbog prilično izražene komične (bolje rečeno sarkastične) strane, koja, logično, u publike igra veliku ulogu. Reakciju na Mojsijev Kiss my ass ne moram ni opisivati. Jedinu bih zamjerku uputila organizatorima, koji nisu htjeli ponovno pustiti Vrata bez obzira na to što je prvo prikazivanje bilo uz očite tehničke smetnje (zbog kojih se kraj, dakle vrhunac filma, uopće nije mogao vidjeti ) uz izjavu: “Ma, ispričat će žiri gledateljima kraj filma!” Mislim da moj komentar tu uopće nije potreban.
S posljednje smo projekcije svi troje složno odlučili markirati – razlog: tvrdi stolci i slabost koncentracije. Naime, nakon četiri uzastopne projekcije (od dva popodne do devet navečer) više ne znate da li gledate eksperimentalni ili dokumentarni film. Stoga se nadam da će se ubuduće o kreiranju programa malo bolje razmisliti, jer bez obzira na to koliko volite film, kako projekcije odmiču, sve su manje užitak, a sve više muka.
Prije povratka, u nedjelju ujutro, uslijedila je dodjela priznanja najboljim filmovima, gdje većih iznenađenja nije bilo (uostalom, svakom prema zaslugama). To što nismo ništa osvojili uopće nije bitno. Bez obzira što je dvojac iz Zaprešića tvrdio (u šali jasno) da sam im kao cura donijela nesreću jer su se već tri godine zaredom (kad je išla samo muška ekipa) iz Berlina vraćali puni nagrada. Meni osobno najveća moguća nagrada bio je sam Berlin. A kad se uz to pribroji dobro društvo i film, rezultat je: pun pogodak!

* Berlinci su neljubazni, bezobzirni, neotesani i svadljivi; Berlin je odvratan, glasan, prljav i siv; gradilišta i zakrčene ulice gdje se i ide i ne ide - ali ipak, žalim sve ljude koji tu ne mogu živjeti!

Marija Ratković