Povodi

Pismo iz Oberhausena

Na svečano otvaranje 50. međunarodnoga kratkometražnog filmskog festivala u Oberhausenu, koje se održalo u četvrtak 29. travnja 2004, došao sam s danom zakašnjenja. Filmski multipleks Lichtburg Filmpalast raspolaže četirima kinodvoranama različitih veličina s vrlo dobro ‘ugođenom’ filmskom i videoprojekcijom. Kao što se može vidjeti, interes je velik. Dvorane su gotovo pune u svim prostorima, bez obzira što programi teku istodobno. Pedeseta obljetnica festivala obogaćena je s nekoliko kvalitetnih popratnih programa. Dok u službenoj konkurenciji glavno mjesto zauzima međunarodna selekcija, posebno se prikazuje i nacionalna, kao i selekcija filmova za djecu, koju vrednuje također posebni dječji žiri. Uz to pratećih programa ima nekoliko, od kojih Different History sadrži sedamnaest programa sa više od stotinu filmova nagrađenih tijekom pedeset godina njegova postojanja. Od naših autora zastupljeni su Dušan Vukotić, Nedjeljko Dragić, Vlado Kristl, Krsto Papić i Ivan Ladislav Galeta. Izbor je napravila nekadašnja direktorica Angela Haardt. Neki baš nisu zadovoljni njezinim izborom, no ja o tome ne mogu suditi, jer je zaista teško sve to pogledati i biti objektivan. Poslije sam, zapravo, zaključio da veoma zadovoljava, jer su ravnopravno zastupljeni svi oblici filmskog izraza. Istina, bio sam nemalo iznenađen kada sam prvi put imao priliku vidjeti film Dušana Vukotića Put k susjedu (1964), koji je bio prikazan u istom programu. Znam za Dragićev, ali nisam znao da ga ima i Vukotić, naravno to je moj problem, jer ne idem u ‘kinoteku’! Oprosti nisam se mogao suzdržati. Publika ga je sjajno primila nakon punih četrdeset godina. Nakon toga uslijedilo je još veće iznenađenje. Naime, nisam znao da je gospodin Vlado Kristl također pozvan kao gost specijalnog programa! A ono što mi se danas dogodilo ostat će dugo u sjećanju.
Menschen-Versuch
Poslijepodne, kada nas je organizatorica pratećeg programa Angela Haardt pozvala na večeru, prisutni su bili samo oni specijalni gosti koji su imali čast biti predstavnici, bolje rečeno, pratioci pojedinog od sedamnaest programa. Sjedimo mi tako zajedno za stolom, pijemo bijelo, odnosno crno vino, dok ne dođe večera. Preko puta mene jedan tamniji gospodin iz Indije uhvatio se zajedno sa Žilnikom (Želimir Žilnik ) crnoga vina i gotovo ne da nikome. Kada sam opazio koliko si toči u onu, dakako, veću čašu za vodu, shvatim da je vrag odnio šalu. Sa Žilnikom su nešto spominjali Tita i Nehrua pa i Kusturicu i što ti ga ja znam što sve, a moju vapijuću praznu čašu potpuno su zanemarili. Štoviše, kada sam, ispred njih, posegnuo za buteljkom, uhvati Indijac flašu i reče: ti piješ bijelo! Yes I do, kažem ja, but what about fish! Pokušavam ja njemu objasniti da uz ribu ide crno, a kao što vidim, on ribu nije naručio. Ne pomaže. I u tom ‘enološkom’ metežu opazim starijega gospodina sijedih brkova kako prilazi našem stolu. Ne sluteći, slučajno zapitam gospođu Haardt, koja nije pila ni bijelo niti crno: tko je taj gospodin? Koji? pita. Onaj sa sijedim brkovima. Aaaa, this is Vlado Kristl, ošine me moja dama s lijeve strane tom činjenicom, kao iz vedra neba. Vjeruj da su mi koljena pokleknula, bez obzira što sam sjedio. Ne mogu vjerovati, "sijedim" za istim stolom s Vladom Kristlom, a da ga nisam čak ni prepoznao. I što sad!? Ajde mu pristupi nakon svih onih sve mogućih i nemogućih priča o njemu. Gutnem ti ja još koju čašu bijelog, jer crno još čeka ribu, naravno, ako mi se ona dvojica preko puta smiluju. Pojedem salatu, premda je nemam običaj jesti osamljenu, ali što ćeš, ovdje je takav običaj. Vidi Angela da sa mnom nešto ne štima i pita: What´s going on with you? You must understand, Angela, kažem ja, the situation is not easy. I ukratko joj opišem značaj pa i kritičnost situacije. You know what?, reče, when you will be ready I will introduce you to him, OK? OK, rekoh. To je izgledalo kao ono ‘k´nozi’! Progutam svoju preostalu salatu, Angela nekakvu paradajz-juhu, dignemo se i pristupimo gospodinu Kristlu. Angela me predstavi, a ja jadan izustim, na tečnom hrvatskom: Oprostite, gospodine Kristl, ja sam Ivan Ladislav Galeta, dolazim iz Zagreba i neobično mi je drago da ovoga časa imam čast i priliku upoznati vas. Obavim ja to stoički. G. Kristl se digne, pruži mi ruku i da me ubiješ više ne znam što je rekao na ‘zagrebačkom’. Samo znam da sam mu na to odgovorio da sam rođen u Vinkovcima, a zašto, Bog te pitaj. I još, kako bih se izvukao, spomenem g. Picelja i Trbuljaka. Jelo je već bilo posluženo i nakon ugodna razgovora, na moje veliko iznenađenje, g. Kristl dohvati svoju torbu i iz nje izvadi ‘samizdat’ knjigu na kojoj piše ‘štampanim’ slovima Vlado Kristl, a ispod toga Ich bin ein Menschen-Versuch i reče: Evo, ovo je za vas. Kada sam vidio datum 26. 4. 2004. na dnu, vjeruj, stala mi je knedla u grlu. A riba? Riba je bila odlična. Uspio sam čak ugrabiti nešto i od crnog vina.


Uuuuuu…
Nakon večere krenuli smo na specijalni programa A Different History 5 (S.34). Dvorana prepuna! Stoji se i sa strane. Angela daje uvodni komentar kao i obično. Nakon sto je nešto govorila (na njemačkom) o Vladi Kristlu, i o filmu Madeleine, Madeleine (1963), iz publike se začuje gromoglasno uuuuuuuuuuu, uuuuuuuuuuuuuuu, shvatim da najavljenog filma neće biti, već će se umjesto njega prikazati Don Kihot. Projekcija je počela s jednim japanskim expanded -cinema projektom s tri 16 mm projektora. Nakon toga slijedi Concerto pour un exil Désiréa Ecaréa, 35 mm francuski dokumentarac. Pri prijelazu, kinooperater zaboravio je promijeniti okvir i to radi usred projekcije, tako da slika ide povremeno i po plafonu. Znam da sam zločest, ali ovaj uvod, zapravo, radim zbog onoga što je uslijedilo. Naime, kada je došao na red Don Kihot, zvuka gotovo nema! "Ovaj film ima toooooon!" viče Kristl iz publike na njemačkom. Ispicijent, koji na glavi ima nešto poput onih iz Zvjezdanih staza, pokušava pojačati zvuk, kako bi smirio Kristla, ali ne ide. Ponovo se čuje iz dvorane “Das Film habe tooooon!” Ispicijent trči u kino-kabinu i na jedvite jade konačno zvuk postaje malo glasniji. Nakon projekcije filma Kristl se diže i napušta dvoranu. Nakon toga uslijedio je film All My Life, Brucea Bailliea iz 1966. I ja sam izašao. Ali ne iz protesta Ne možeš zamjeriti tim sjajnim mladim ljudima koji su ostvarivali takav tempo izvođenja programa u svim mogućim sustavima i formatima. Uvijek se nešto nepredviđeno može dogoditi. Ali zašto uvijek nama?

Dakle, ručak.

Uz improvizirani šank poslužuje crnoputa mlada dama. Pozdravim je na hrvatskom. Kimne. Pitam je, zna li hrvatski, dakako, na hrvatskom? Kimne. Zatim je na mađarskom priupitam govori li mađarski i, zamisli, kaže igen (da), a ja komolyan (zaista), ona opet igen. Dam joj kupon na kojem piše vino ili pivo i kažem vino plus još jedno umjesto piva, kérem szépen. Nem lehet, (ne može), kaže ona na izvrsnom mađarskom, vagy ez, vagy az (ili ovo ili ono). U razgovoru saznam da nije Mađarica(!), nego da studira u Budimpešti i da je mađarski naučila u godinu dana. Nisam mogao vjerovati. Izgovor fantastičan. Poslije su to potvrdili i dvoje studenata s iste Akademije, na kojoj i ona studira. Jela su zaista vrlo ukusna, ali što ćeš kada su bonovi vagy ez, vagy az.

Nastavak danas.

Jučer sam se nakon ručka zaputio ravno u krevet. Hotel četrdeset pet minuta hoda. A cipele nove! Još k tome moraš prekidati hod jer ne smiješ prijeći crveno, premda nema vozila nigdje na vidiku. Stoje pred crvenim i ni makac. Hodajući tako po novom centru Oberhausena, gdje čovjeka na ulici gotovo i nema, sjetim se zeca. Naime, pretprošle noći protrčalo nešto kraj mene. Mačka, pomislih. Kad ono zec, pravi pravcati zec. Divlji! Ne može biti divljiji. Usred grada! Da, preksinoć. I tako ja meditirajući o zecu, Josephu Beuysu i Alici u zemlji čudesa, stignem do hotela Tryp. Večer prije dovezla me bivša direktorica oberhausenskoga festivala Karola Gramann. Kišilo je. S obzirom da ni sama nije znala gdje je to točno, malo smo upoznavali Oberhausen noću. A noću u autu čovjek potpuno izgubi orijentaciju. Treba li sada ići lijevo ili desno, teško je znati. Prepustio sam se. I, konačno, evo ga, Ladislav, trgne me moja prijateljica, tu je, Tryp Hotel! Izvučem se iz auta. Zahvalim Karoli. Doteturam do hotelske sobe i, nakon što sam nogama dao oduška, dohvatim se onoga Duškina prošeka koji mi je poslala za Davida Larchera. Znam da će mi oprostiti i Duška i David, iako imam u pričuvi još nešto konkretnije za njega. Nostalgija, šta ćeš. Obećavam sam sebi da ono drugo neću ni pipnuti. A prošek, onaj naš domaći, gotovo ‘divlji’! “Ne stiže ni do želuca jer se u međuvremenu pretvara u svjetlost”, opet ponavljam pisca kao da sam pijan. Da, svjetlost, miris, okus, opip i šum valova Mediterana s melankoličnim zrikanjem cvrčaka, sve u jednoj ‘Aladinovoj’ boci. A ono otvaranje boce! Izvlačenje čepa, ‘plup’! Nije ni čudo da je na taj zvuk i Finnegan uskrsnuo. Tako barem kaže legenda. Ali pustimo to. Dao sam si oduška pijuci Duškin prošek iz prozirne plastične čaše za zube, jer ovaj Tryp Hotel ima samo tri *** zvjezdice. Naravno da to nema nikakve veze s tokajcem, pa ni s onim bilješkama na kraju ovog pisma. Navečer sam na televiziji malo pratio igru bilijara na rupe. Koliko sam shvatio, radilo se o svjetskom šampionatu. Bilijar na rupe. A TV-program globalno rečeno, Bože mi oprosti! Ako će i ‘naš’ (H)RTL biti takav, bolje da se selimo. Pitaš, kuda? Ne znam.

Muffi

Danas ujutro, za osvježenje mozga, čitam nešto iz Karnevala Béle Hamvasa. Prijevod na ćirilici. Nailazim na ulomak pisan takvim ‘fineganovskim’ mađarskim jezikom koji se jednostavno ne može prevesti. U bilješci prevoditelj (Sava Babić) ima napomenu koja je veća od sama izvornog teksta. Gotovo na dvije stranice objašnjava: “Kad prevodilac koji prevodi otvori fusnotu. To je njegov poraz….”. Zaista pošteno. Ovaj magični nepredvidivi tekst koji je ugrađen u roman od tisuću i četiristo stranica (!), na nekakvom čudnom jeziku, a i sam je mađarski čudan, nije veći od dvije stranice. Usuđujem se reći da je Hamvas zapravo cijeli roman samo zato napisao da bi nam mogao ovo uvaliti. Riječ je o pismenom zadatku Platona Kanavasa, učenika drugog razreda gimnazije, koji doslovno počinje ovako: “Muffi émen csétányi….” Muffi bi moglo biti ime a émen (elmegy) bi moglo biti otiđe, ide na…, ode na…) otiđe csétányi (séta) šetnja, (sétálni) idem na šetnju. Tu je i ono mendegél, što znači polagano hodati pa i menekül, spašavati se, a sétány znači šetalište. Hrvatski bi to moglo izgledati otprilike ovako: Muffi otiziđe na šjatnju. Ili, Muffi otađe šjatati. Ili, Muffi hude ušatnju. Naravno da se to sada ‘fraktalno’ nastavlja na sljedeću rečenicu, koja je još luđa. I ne mogavši to prevesti Babić u svom prijevodu Karnevala taj dio jednostavno ostavlja u izvorniku, i vezano s time citira Hamvasa : “Prevod Finegana u naše doba bio bi moguć samo na taj način kao što je to pokušala ova studija: uz saglasnosti. Ali bi i ovako potrajalo duže nego samo pisanje originalnog dela”(1943).

Weg zum Nachbarn
No vratimo se u zbilju. Nakon ‘izbistrena’ mozga i jutarnjeg švedskog stola, krenem na ‘put k susjedu’. Stižem na specijalni program Eine andere Geschichte 10/A Different History 10 (S.34). Prvi film, ni manje ni više, upravo Weg zum Nachbarn iz 1977. godine od genijalca Zbigniewa Rybczynskog. Tri minute da ti pamet stane. Ludilo par exellence, isto kao i njegov Tango, samo što je tu riječ o jednoj osobi u višeslojnogravitacijskom prostoru s rotacijom od 360 stupnjeva po okomici. Hrab(r)alovska duhovitost. Gledaš film i držiš se za sjedalo. Moj mi je bratić jednom rekao: znaš kad znam da sam zaista pijan? Kada se dovučem do kreveta, ili me u njega polegnu i ja se istoga trena počnem hvatati za njegove rubove da ne ispadnem. Slijedi La Chambre Chantal Akerman iz 1972. godine, nadahnut filmovima Michaela Snowa, kao što je uvodno spomenula snimateljica filma, Babette Mangold. Riječ je o jednom više puta ponovljeno neprekinutom panoramskom kadru u sobi, gdje jedna dama leži na krevetu, jede jabuku i gleda u kameru, vjerojatno je gleda i onda kada je mi i ne vidimo. Nisam, nažalost, uspio obavijestiti gospođu Mangold (sjajna žena) da postoji još jedan ‘istočnoeuropski’ Snow, koji je promišljao film na taj način, možda i nešto malo ranije. No, nemojmo pretjerivati. Ovo je tek toliko, informacije radi! Usput rečeno, gospođa Mangold iskreno se iznenadila kada sam joj na onoj već prije spomenutoj večeri pokazao svoju malu ‘crnu tekicu’ s lastikom (kupljena u Parizu 1984) u koju je, ni ja ne znam kada, vlastoručno upisala svoje ime i adresu. Pa gdje smo se to upoznali? zapita. Mislim u New Yorku, rekoh, negdje 1984. godine.

Živuće istočnoeuropske životinje

Ponedjeljak, 3. svibnja u 17 sati. 12. program retrospektive. Angela Haard najavljuje filmove pojedinačno. Nakon uvoda slijedi projekcija filma Water Pulu 1869 1896. Projekcija doslovno prozračna! Kopija stara šesnaest godina. Zvuk odličan s puno dubokih tonova. Svjetla k’o u priči. ‘Oštećenja’ se zapažaju samo na crnim dijelovima filmske vrpce, što daje posebnu ‘patinu’ filmu. Slijedi Sokurov s filmom Sovjetskaja elegija iz 1989. Glavna uloga Jelcin. U istom programu naši prijatelji Jervant Gianikian i Agela Ricci Lucci predstavljaju jedan found footage film skinut s 9,5 mm filmske vrpce. Vide se paralelni skrečevi po sredini filmske vrpce. Pornić iz nijemoga filma redizajniran optičkom kopirkom na šesnaesticu 1981. Program službeno završava mađarskim filmom Živuće istočnoeuropske životinje Andrasa Wahorna iz 1989/90. Nakon toga slijedi informativna projekcija Endarta No 4, a poslije kratki razgovor s publikom. Pokušavam na svom kroatiziranom engleskom jeziku objasniti koncept filma Water Pulu. To je zapravo, kažem ja, promišljanje o igri vode, vatre i svjetla. Film svakom novom projekcijom zrije. Prosvjetljuje se. Projekcija postaje sve prozirnija i postupno se pretvara u bjelinu. Svaki put svjetlost odnosi sa sobom nešto od slike kao što i protječuća voda uvijek odnosi nešto sa sobom od prostora kroz koji protječe. Film će dosegnuti kulminaciju kada potpuno nestane slike i na ekranu ostane samo projekcija svjetlosti. Gotovo Ništa. Izmistificiram ja stvar do kraja.



Svečano zatvaranje
Naravno da sam i na početak svečanog zatvaranja 50. međunarodnog kratkometražnog filmskog festivala u Oberhausenu isto tako zakasnio. Ma, zakunjao sam u hotelu. K tomu se još preračunao u hodu. Došavši pred ulaz multipleksa, dvije mlade dame već su zamatale crveni tepih prema ulaznim vratima. Šteta! Propustio sam vidjeti tko je po njemu prošetao. Istina, bilo je nekoliko uzvanika koji su s govorima sudjelovali u ceremoniji. Sve je to trajalo dosta dugo. Izmjenjivali su se svi mogući suradnici, redatelji, žiriji, ministri… Sve je to prošlo uskom pozornicom Filmpalasta između ekrana i publike uz burno odobravanje prisutnih. I kada se svečanost zatvaranja završila i dio se dvorane ispraznio, počeo je program nagrađenih filmova. I u toj finoj smirenoj atmosferi, na velikom ekranu sjajni kolumbijski video Od – Elcamino (Ulica) Martina Neija, a iza toga šokantan britanski film WaspAndreje Arnold, u maniri Dogme 95. Kako li samo ti klinci glume! Podatke o nagradama možeš naći na www.kurzfimtage.de.

Köln
I, na kraju, što se tiče Kölna i mojega zajedničkog seminara s prof. Davidom Larcherom na Medijskoj umjetničkoj akademiji, prije nego što mu dadem riječ ne mogu odoljeti ne ispričati ti jedan zanimljiv događaj koji mi se s njim dogodio neposredno prije ručka.

Ladislav, reče David, moramo otići do moje banke da ti dam nešto keša, ne brini, vratit će to Akademija. Nije daleko. Idemo tramvajem. A karta, pitam ja. Samo se ti drž’ mene, kaže on. Nakon banke vraćamo se pješice. Šepam ja zbog novih cipela, šepa i on zbog operacije na kuku. I tako mi odšepesasmo ravno u robnu kuću, tek toliko, usput, kaže David. Odjel parfimerije. Izabire David mirise i povremeno se spreja. Prodavačice nas motre. A ja u panici, jer znam što je u stanju učiniti. Pristupi tako David jednoj od polica, otvori desnu stranu sakoa, meni zaklonjenu, uzima s police parfem, stavlja ga pod kaput, mislim si, Bože dragi, pa neće ga valjda ukrasti. Ali na svu sreću vidim da vraća bočicu na mjesto. Izlazimo. Kažem, you smel fantastic. Naravno, kaže on, pod lijevim pazuhom jedan miris, a pod desnim drugi. Vidiš, lijevi desni, lijevi desni. A pogledaj sad. Raskrili David nasred ulice obje strane sakoa, zamaše s njima poput pijetla prije kukurikanja i zamiriši cijeli Köln sve do vrha obližnje gotičke katedrale. I tako ću ja, kaže on, mirisati cijeli tjedan, pa i dulje. I ja se opet prisjetim onoga svoga vojvođanskog bratića, koji me kao klinca uvijek tješio: Ma ne brini, peru se samo oni koji smrde!


Pozdrav od Ladislava

ICE LH 6827 Dortmund Hbf - Munchen Hbf,
ponekad s 295 km na sat. Ah ta duša!


PS 1
just in case anyone is interested
the infamous joyceist bloodyslav will be passing through scs seminar
tomorrow wednesday 5th .. nach 14.00
on his way back to his croatian pastures, after his screenings in
Oberhausen
we may look throught the porthole of the bucolic snail courtship in his recent greenery..
or possibly he’ll have with him versions of his earlier seminalities..
mainly made on film..
minimalist structuralist functionalist spacist verticist lettrist
drafts and daftman ,, recently converted romantic ..
he is never at a loss in the pedagogic wasteland.. an expert on hollow gardens and christian orthodoxy..
recommended..

PS 2

hi there..
thanks a lot for the travaritza my drear.. it was / is delicious..
as lladislav said he left me 2 atoms bombs.. indeed they were..
I will tall you anothr life what happened.. :-( here is Llady drinking your healthwith me that morning after he arrived
through the window...

it was nice to have him.. I tried to explain that my seminar were a bit
chaotic.. but it was fine..
we did an hour recording and then I made a beta dub for him to take
home then he was off again to catch train.. with Toni as guide..
I caught plane just after..
all "just in time" In london now..

I'll mail more when I've looked at some of the Solta tapes.. 9 hours..
lotz of werk..
always for the poor lumpenproletariat professors.. :-)
showed the pages to Llady but he didn't comment..

PS 3

hey lladislav.. sweet picture.. was nice to see you
I'll put something of the seminar on the web in a day or 2..
I got a mail from Siegfried saying he thought you'd run away.. I didn't
see him before I left..
I explained not at all... that you had a train to a´catch.. etc..
in fact O looked for you and toni out of window and you'd disappeared..
¿¿
the other bottle is in Lab for safekeeping :-) I have mailed SZ where
it is.. .

Ivan Ladislav Galeta