english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2016.
81

IZA KAMERE, U PRVOME LICU

Preciznošću do dvosmislenosti

Kako su nastali Gosti

Ideja za film zaiskrila je 2013. godine, kada sam u sklopu posjeta sestri u Španjolsku, s njezinim prijateljem otišao u lov na hobotnice. Bio je to moj prvi lov u životu i prvo ozbiljno ronjenje, kad smo već kod toga. S druge strane, sestrin prijatelj je bio profić. Prosuđujem to po hipnotizirajućoj smirenosti koju je isijavao na dvadeset metara dubine bez boce, evo negdje pet minuta.

Vrtim sve pozive na meditacije, tehnike relaksacije i autogene treninge koje sam tokom godina posprdno odbijao kao pravi zagrebački cinik, kad eto ti njega s hobotnicom koju čupa iz neke duplje. Očekivao sam, kao u filmovima, da će se vinuti na površinu posljednjim trzajima grčevito hvatajući zrak. On je, naprotiv, izdvojio još koju minutu da preplaši hobotnicu kako bi izbacila crnilo, da to ne bismo morali mi, poslije, na gradelama. Moje asistiranje svelo se na fotkanje svakog momenta lova iz pristojne dubine od, recimo, četiri-pet metara. Možda i nije bila neka pomoć, ali je sigurno ovjekovječilo taj, iz moje ptičje perspektive, herojski čin. Ako slika govori tisuću riječi, mojih stotinjak bi mogle parirati nekom viteškom epu. I nije to onaj tip fascinacije prirodom kao kada gradsko dijete prvi put uživo vidi kravu ili divlju životinju, a da nije u Maksimiru. Niti je slična new age otkrivenju sebe, kakvo nam reklamiraju prehrambeni proizvodi.

Za sebe mogu reći da s prirodom imam zdrav odnos, skromno je koristim za rekreaciju, relaksaciju i inspiraciju. Običavam trčati kad stignem, po prilici šećem prirodom, a svaku slobodnu zgodu sam koristio za međumjesno ili prekozaljevno plivanje. Do otoka više ne plivam kad nemam pratnju, a i policija je stroža otkako su određeni tajkuni podivljali na gliserima. Kako bilo, moj odnos s prirodom je redovit i nipošto toliko nekritičan da bi se sveo na inspirativnu rečenicu za neku od društvenih mreža. Inspiracija stoji više kao refleksija, ono ogledalo u koje rijetko zavirim u gradskoj svakodnevici. Dakle, moj prvi lov mi se urezao u pamćenje ne kao prozor u nepoznato, nego kao ogledalo koje iz nepoznatog kuta baca refleksiju na stvari iza mene.


Gosti

Da raspetljam ovaj slikoviti govor: taj lov mi je pružio novo iskustvo - ronjenje! Ronjenje mi se učinilo kao vizualizacija stanja u kojem sam se trenutno nalazio, i u kojem se nalazim i dalje, ako ćemo iskreno. Osjećaj neprilagođenosti, lakoće i pritiska, tišine i zaglušujućeg šuma nigdje nisam osjetio preciznije i intenzivnije nego roneći. U tim dubinama, ne možete a da ne plešete na tankoj granici između lagodne razonode i zloslutne opasnosti. Jer to je ono što donosi luksuz. Uređen život i civilizacija su luksuz, stanje koje nam daje slobodu da planiramo i uređujemo život. To je ono što bismo svi mi nazvali normalnim i čovjeka vrijednim stanjem. Ipak pola čovječanstva nema taj luksuz, ako uzimamo društveni kontekst, niti ijedno drugo biće na planetu, ako uzimamo biološki kontekst.

Civilizacija je produkt evolucije i naše kognitivne superiornosti ostatku živog svijeta, a ujedno je, kao mitološki sin, spremna ubiti svog oca i uništiti sve što je potrebno da opstane. To nam pretpostavlja uređeni i čovjeka vrijedni život: život na asfaltu, visoko na nekom katu betonske zgrade. Dovoljan je potres, odron kamenja ili rupa na cesti da se uskomešamo poput mrava kojima je neko podmetnuo prst u kolonu. Slušamo meteorologe, seizmologe i geodete, kao što su naši preci slušali vidovnjake, proroke i vračeve. E, a kad ste u dubini, u divljini mora, vi ste u neadekvatnom prostoru i imate jedino sebe i ograničeni kapital na leđima. Ta boca upravo predstavlja nužnost plaćanja tog luksuza koji pruža (nepodnošljivu) lakoću postojanja. Toliko smo krhki, a s druge strane su nam apetiti nezasitni i slažemo ih jedan na drugi dok god idu u smjeru ugode.

Ne bih volio da ovaj tekst ispadne kao skvoterska i anarhistička inačica Rousseauovog savjeta povratku prirodi. Nisam taj tip, nisam paranoidan i ne vidim globalno rješenje društvenog uređenja, ali istina je da osjećam iznimnost i neprirodnost naše pozicije. Pa čak i ovdje gdje živimo, živimo u takvom luksuzu da, eto, možemo paziti na prehranu, na kavama žalopojiti o politici, mjesečno plaćati tjelovježbu ili, recimo, povremeno otići u inozemstvo, u posjet sestri.


Gosti

Sve gore navedene zamjedbe nisu usputne digresije već dio paketa impresija s tog dvosatnog ronjenja. Gdje je tu ideja koju sam najavio? E, sad sam vam prepričao temeljni osjećaj koji sam odlučio jednog dana staviti u film - snažan je i vrlo fotogeničan. Sama ideja za film, tj. priča, kovala se godinama. Čak možda i prije ronjenja, ali konačnu odluku da ću sastaviti priču dugujem, kao i svemu što radim, revoltu i frustraciji. Puno je tu osobnih stvari o kojima ne bih pričao zbog drugih sudionika. Jedna benigna koju mogu podijeliti, vlastiti je osjećaj da sam sposobniji filmaš od onoga što pokazujem, ili barem da mi je senzibilitet širi od samog snimanja skečeva u maniri engleskog humora koji je opet u trendu. Daleko od toga da se toga sramim ili da to odbijam, ali taj opseg ne iskorištava punoću moje fascinacije filmom.

Filmove gledam konstantno i ne znam jesu li prošla dva dana, a da nisam nešto pogledao. Jednostavno znam, kao što pušač zna kad je zapalio zadnju. Gledam sve i svašta, selektiram samo ono što mi nije omiljeno. Ostalo gledam bez promišljanja, naročito ako ima dozu fantastičnoga i neobjašnjivoga. Teško mi je objasniti tu ljubav prema iracionalnom, ali definitivno seže do ranih dana osnovne, kad nam usađuju onu prostačku frazu: „što je pjesnik htio reći“. Tada nisam znao artikulirati svoje neslaganje, ali nekoliko godina poslije pomogla su mi dva suluda njemačka filozofa i apologeta umjetnosti i dionizijskog. Taj racionalni, moralizirajući i didaktični pristup umjetničkom djelu mijenja i samu umjetnost, pa ona sama ostaje u granicama očekivanja i jasnog razumijevanja.

U filmu je to ono što se naziva spojem igranog i dokumentarnog. Ovisno kakav prosede dajemo sadržaju i formi, spoj igranog i dokumentarnog u najboljem slučaju mogu biti rumunjski filmovi ili Greengrassovi filmovi. U najgorem slučaju to su studentski filmovi koji mi u deset minuta žele reći kako je nasilje užas i kako je sve što trebamo ljubav i poštivanje ljudskih prava. Nekad ne uspije ni to, pa gledamo ekipu kako puši ili ruča. Ti klišeji čak nisu ni svojstveni filmu nego se zna: pušenje je kad lik meditira u trenutku smirenja, a tanjuri zveckaju i pasta se mljacka kad obitelj ima prešućene tajne. Iskreno mi dođe zapitati se, čemu trud i zašto se ljudi bave filmom. Cassavetes ili Leigh su taj kitchen-sink uspjeli dignuti na razinu remek djela, ali nije da je kuhinja filmski element s kojim ne možeš fulati. Možda i drugi traže formulu, ali najčešće sve ostane na izlizanom simbolizmu koji nema previše prvenstveno filmičnoga. Jasno mi je da je čovjekovo iskustvo ograničeno i da je film prikazivačka umjetnost, a niti očekujem nešto novo i neviđeno (zapravo, čak i zazirem od ljudi koji se deklariraju kao umjetnici ili inovativni autori, sačuvaj bože). Ipak, katkad mi se čini da autori iskorištavaju činjenicu što će kamera već nešto snimiti ako stisnemo gumb, pa u kadar trpaju pepeljare, tanjure i umjetne tišine da budemo eto… dramatični, a vizualni dojam filma prepuštaju imanentnoj funkciji kamere da nešto zabilježi. Nemojte me krivo shvatiti, volim i ja Rumunje, onih desetak uspješnih igranih u desetak godina proizvodnje. Ali mi nekad prisjedne zaredom vidjeti desetak takvih na revijama i festivalima domaćeg filma.


Gosti

Oduvijek sam bio filmofil koji preferira žanrove i priče ili barem isključivo traži da se vrijednost stvori vokabularom filmskog jezika. Pogledajte filmografije velikana, od Langa pa sve do braće Coen. Žanr im je služio kao rječnik da artikuliraju vlastiti stil. Igra strogo filmske forme i slobodne umjetničke kreacije. Koristite znana dramaturška i montažna pravila da ih transformirate u nešto što progovara neizgovorenim i specifičnim. Uzmimo, primjerice, horore šezdesetih: Hitchcockov Psiho, Claytonove Nedužne, Wiseovu Kuću duhova, Shindovu Onibabu, Frankenheimerove Druge, Bogdanovicheve Mete ili Bergmanov Vučji sat. Svi su oni klasici žanra koji će, s iznimkom prvoga, ipak teško doći na popis najboljih filmova žanra. Razlog je u tome što nisu horori u strogom smislu te riječi, već autorski filmovi koji koriste žanrovska pravila i ikonografiju da (1.) ispričaju priču (2.) na autorski i filmično specifičan način.

Danas je jedan od takvih autora definitivno Denis Villeneuve, a njegov film Neprijatelj/Enemy mi je poslužio kao izravna referenca ljudima s kojim sam radio film, o tome što želim postići i kakav to film u konačnici radimo. Možda je to ona razlika koju imamo u hrvatskom jeziku: film strave i užasa i rjeđe, film jeze. E, jeza je ta atmosfera koja me privlači i koja je redateljski nepresušan izazov i inspiracija, jer da bi se postigla, potrebni su redateljska vještina, poznavanje filmskog jezika, priprema i kontrola.

Generalno me privlače takvi filmovi, koje banalno nazivamo psihološkima (trilerima, hororima, dramama). Precizniji naziv za taj sub-žanr bi bio mindfuck što i jest nekako u opisu psihologijskog posla. Unatrag nekoliko godina čujem za izvedenicu - spekulativna fikcija. Ona sumira to što volim, iracionalizam koji je ipak vođen nekim pravilima, koji račva značenje na minimalno dva objašnjenja. Time film ostane visjeti, tj. ima otvoreni kraj, ali gledatelj ne ostaje razočaran. Ma zapravo, i ako bude razočaran time što nema odgovora, pripisujem to kontaminaciji koja nas uči da je u pjesmicama voćka zapravo život, a slap društvo. Sjedni, pet, i idi siguran doma.

Spekulativnost, s druge strane, osigurava onu dionizijsku dimenziju djelu koje ipak, zbog pričanja priče, mora poštivati određena žanrovska pravila, ali nikad na uštrb imaginacije. Filmski žanrovi uglavnom, a spekulativna fikcija imanentno, omogućuju gledatelju svojevrsnu igru: nude elemente koje svi znamo i na koje se oslanjamo, da bi nas iznevjerili i tražili da dekonstruiramo naše razumijevanja filma i njegove priče. To uspijeva svaki dobar žanrovski film i to ga zapravo čini dobrim - da konstantno uspostavlja dijalog s gledateljem.


Gosti

Kad sam imao generalni doživljaj i žanr u koji ga želim oblikovati, trebala mi je priča za film. Dugo je kuhala, a svoj je tok našla u jednostavnoj premisi koju sam rekao frendu: „E, daj zamisli da lik ode u podrum sa slušalicama, radio-prijam gubi kontakt, on skida slušalice, nekaj se dogodi u podrumu, i kad se vrati doma, a vidimo da je prošlo izvjesno vrijeme, čujemo i dalje smetnje na slušalicama!“ „Malo sam se naježio,“ iskreno mi je rekao frend, a da dokaže svoju iskrenost pokazao mi je ruku. I fakat je! Eto, otud sam počeo.

E, sad, kako spojiti ronjenje, podrum i slušalice? Bilo mi je važno da napišem priču koja je u osnovi jednostavna i svima jasna, kako bi fantastika imala svoj oslonac i kako bih postupno mogao gledatelju davati materijala da gradi objašnjenje, pa mu onda to urušavati. Dakle, napraviti film koji se iščitava, jer u dva dana, koliko je filmsko vrijeme, podjednako vremena pratimo radnju koliko i doznajemo što je prethodilo tim događajima. A sama pozadina filma, tj. prešućeni pokretač priče je preljub. Međutim to je samo temelj kao što je Roegu bio gubitak djeteta, Polanskome soba bivše stanarke ili Kubricku spisateljska kriza. Sad, kad sam se već pretenciozno ubacio u isti koš s navedenim redateljima, moram primijetiti da ih povezuje tema identiteta. Taj fluidni i apstraktni termin omogućuje najveće pomake, ne samo u priči nego i u gledateljima koji gledajući tragaju za ključem. Prihvaćam da nekome to nije najnapetije, ali upravo to sam htio i osjetio roneći. Jer biti šest, sedam minuta pod vodom, bez škrga ili boca, sigurno remeti moju percepciju čovjekova prikladnog staništa.

Glavni je lik sigurno trebao biti neki mladi uspješni urbani tip koji radi neki unosan posao smišljen u posljednjih dvadeset godina, tipa web-urednik u odjelu prodaje i marketinga, koji skija, putuje, leti, roni, vozi skupe automobile, pazi s kakvim kemijskama piše i ima usputne ljubavnice. Zašto? Zato što može! Dakle to je ona polarizacija, s jedne strane onoga što želimo i, s druge, onoga što možemo, i čini mi se da što više možemo, manje želimo.

Dakle, trebao mi je lik koji živi u toploj sigurnosti svog luksuza i apsolutnoj hladnoći svojih želja i odnosa prema drugima. U svojim kasnim tridesetima uspješno je posložio karijeru, uspješno se situirao, uspješno se oženio... Ali bez djece, što mi je važan detalj u priči. Dakle, jedan yuppie koji živi na valu skupih rutina koje jedino traže vašu prisutnost, dakle tijelo među drugim tjelesima. Jedna fasada koja infrastrukturne tj. duhovne anomalije skupo liječi po privatnim ordinacijama i to vjerojatno zato da bi slika ostala nenarušena.


Gosti

Gore sam naveo potrese, odrone i rupe. Upravo to dogodilo se i našem junaku. Naime i njega je snašla jedna prirodna katastrofa - trudnoća! Ali ne beživotne (možda i neplodne) supruge, već ljubavnice. I nije ljubavnica veliki problem po sebi, ni njemu, a vjerojatno ni supruzi. Problem je u tome što se taj problem ne da riješiti. U filmu, ljubavnice, mimo glasa s mobitela na početku, nema. Nema ni pet mjeseci plaćanja njezine šutnje, ni nagovaranja na pobačaj za silne pare. Jer kapitalom osiguravamo da ostanemo netaknuti od prirode. Problem je u tome što ljubavnica želi zadržati dijete. Razlozi su tu manje važni, ali daju se naslutiti. Situacija nije pod kontrolom našeg skorojevića. On ne želi tu situaciju, a novcem je ne uspijeva dokinuti! A ne željeti nešto također je želja, jedan beskoristan afekt, jedna opasna emocija koja ugrožava sliku uspjeha i sređenosti. To je moment koji njega stavlja u izvanjsku poziciju, u poziciju da sagleda svu ispraznost i nestabilnost života koji živi baš kao da lagodno i beživotno pluta u dubinama oceana. Pitanje je trenutka kad će boca ostati bez kisika. I tu on puca.

Tu bih stao, jer u suprotnom neće biti potrebe gledati film. Idem malo o predprodukciji. Nakon dvije godine kako sam bio siguran da želim snimiti taj film, tekst sam dao Igoru Jelinoviću. Premda smo različitih senzibiliteta, mislim da nisam upoznao filmaša kojeg više cijenim i kojem više dugujem. Vječno sam mu zahvalan već zato što moja priča s filmom nije u potpunosti zamrla nakon povratka iz Praga. Njemu se tekst svidio ili, bolje rečeno, vidio je dramski potencijal u tekstu koji je zapravo iznimno štur i hermetičan i s kojim bih padao ispite na dramaturgiji. Ali je pisan rukom redatelja i to se valjda vidjelo.

Drugi korak je bio naći suradnike. Kako sam uglavnom autsajder u hrvatskom filmu i tu mi je Igor bio od presudne pomoći. Spojio me sa snimateljem Markom Jerbićem, kostimografkinjom Edom Tutić, asistenticom režije Lucijom Klarić, asistentom u montaži Karlom Vorihom, šminkericom Ivom Kurobašom i pomogao mi je u potrazi za glumcima. Tu sam si ipak dao najviše truda baš zbog prirode samog filma.

U prvom redu, trebao mi je glumac glavnog lika kojeg će kamera snimati 80% vremena, koji ima puno krupnih planova, a koji ukupno izgovara pet šturih rečenica. I tu začudnost je trebalo odigrati prirodno, a to mogu samo glumci zanimljive pojave i intenzivnog pogleda. Moj prvi izbor bio je Petar Leventić, odličan glumac koji krade svaku scenu na daskama ZKM-a. Već na prvoj kavi smo kliknuli, njemu tekst, meni njegova uznemirujuća smirenost i prodoran pogled. Tu večer sam završio u bolnici, s upalom slijepog crijeva, što sam uzeo kao dobar znak. Za njegovu suprugu je trebala slična osoba, em da budu uvjerljiv par, em zato što je ona zapravo još luđa od njega. Trebala je biti profinjena izgleda, graciozna, a opet hipnotizirajućeg pogleda. Nije bilo dvojbe i nju sam prvu pitao, a to je draga prijateljica i kolegica Jelena Mesar.

Sad, kad sam imao tihe ubojice i psihopate, trebali su mi njihovi prijatelji/poslovni partneri koji bi bili njihova suprotnost, a ujedno i kompatibilnost. Oni su trebali biti ležerni, brbljavi, spontani i u kontekstu filma naprasni i naporni. Nešto kao Ruth Gordon u Rosemarynoj bebi, a to je jako teško igrati. Jer lakše je biti tiho i biti pametan, nego biti brbljav i uvjerljiv nakon deset repeticija. Ivicu Gunjaču sam znao još od Dana Miroslava Krleže kad je bio proglas u procesiji, pa sam znao koliko je brz na jeziku. Miju Krajcar znam od gimnazijskih dana kad mi je kao mentorica za Lidrano uništila iluzije o bavljenju glumom, pa sam znao koliko je oštra na jeziku. Ostala je još epizodna uloga susjeda, koji služi kao vanjski promatrač, kao malo propuha u zagušljiv odnos para i kasnije četverolista. On je trebao biti nešto kao comic relief, kao ironične minijature Hitchcockovih epizodista. Tu je spremno uskočio Damir Šaban. S glumačkom postavom sam bio jako jako zadovoljan. Krivo bi bilo reći „zato što sam znao što mogu očekivati,“ jer se pozitivan dojam ticao osjećaja da ću znati iskomunicirati scenu i dati točne upute koje će oni precizno slijediti. Došao je red na probe!

Ali njih nije bilo jer sam završio u Vinogradskoj, na operaciji slijepog crijeva. To je rutinska operacija, pa sam već drugog dana boravka u bolnici bio u mogućnosti napraviti storyboard. On mi je izuzetno bitan, jer kao redatelj film raskadriravam neprestano misleći na montažu. A i nisam genijalan impresionist da me obuzme prostor, pa da improviziram. Lokacije su mi važne i s Markom sam ih sve detaljno istražio da bismo suglasno smo odlučili koje će biti. Kad sam se vratio iz bolnice, s tatom sam konstruirao metalni nastavak za bicikl kao improvizirani kon-tiki za kameru, vozaču iza leđa. Kratki film ne snimam ako ne znam kako mi izgledaju prvi i zadnji kadar. To je bio prvi.

Dan prije snimanja održali smo prvu i zadnju glumačku probu u kafiću kina Europa. Ona se više pretvorila u međusobna upoznavanja i to mi je bilo sasvim u redu. Ionako imaju različite karaktere pa bolje da se družimo i malo upoznamo, jer će biti lakše izjednačiti energije i stvoriti međuigru različitih likova. Dotakli smo se i motivacija, mentalnih intencija i fizičkih akcija, sve dok Petar nije zaključio: „Ovo je tvoj film!“ (U smislu da je konceptualan, da režijski mora biti precizan i da smisao postiže u montaži, op.a.). Znam što je time mislio i donekle je bio u pravu. Nisam se u potpunosti s time slagao, jer mislim da su pogrešne glumačke igre u ovakvom tipu filma puno skuplje, jer film počiva na atmosferi, koja je zloslutna i koja se iščitava mimo onoga što gledamo. Ako gledamo neuvjerljivu glumu, ne možemo gledati dalje od toga. Dosta je jedna neadekvatna reakcija da sve što gradimo padne u vodu.


Visoko u dubinama, 2008. „Crtež iz studentskih dana u kojem vidim tematsku podudarnost s filmom. Naslov je malo patetičan, ali to nekako i ide uz mladost.“

Film smo snimali u stanu mojih roditelja u koji sam se netom useljavao i koji je bio ispunjen tom prazninom. Golim zidovima i prljavim staklima. Fini, veliki stan pun prekomjernoga. Idealan za sve ono što želim prikazati.

Na samo snimanje su, osim navedenih, došli i tonski snimatelj Tin Dožić i Markov asistent na kameri Vedran Janković (koji će na tom jesenskom roku upisati snimanje na ADU). Snimali smo pet dana tj. noći, u komadu od, recimo, 17.00 do 4.00 h. Ostavio sam samo jedan dan za snimanje dnevnih scena, jer sam poslijepodne išao vaditi šavove.

Snimalo se dosta intenzivno, ali sporo. Razloga je više, ali prvi je taj što nisam imao vođu snimanja koji bi bio bad guy na setu, pa sam ja morao tražiti najbolje i najbrže u isto vrijeme. A to tako ne ide. U našim amaterskim uvjetima, koji su bili ispod studentskih standarda, radili smo šaradu po pozicijama pa je Eda uglavnom bila skripter i klaper, Lucija je od redateljske asistentice postala generalna asistentica, a i sam sam nerijetko bio tonac, i tako smo nekako izdurali. Treći razlog je samo snimanje kamerom RED u kvaliteti 4K, što se ispostavilo kao veći teret nego prednost, a u montaži je i dalje tako, ali o tom detalju ne bih, jer još boli.

Nego, ima još jedan razlog zbog kojeg je snimanje išlo polagano. Nije lako prenijeti ideju koja uvelike počiva na vlastitim impresijama i asocijacijama u kojima polueksperimentalno planiram koristiti već snimljeni materijal. Stvar je i tome što znam kut kamere, emocionalni ton koji treba postići da bi se izjednačio s onime što želim postići. Puno toga se naslućuje i zvukovima koji su mi jednako važni kao i kadrovi. Sigurno važniji od kamere kojom snimamo. Zvukovi su apstraktne informacije pa je njihova sugestija manje direktna od slike i time idealno oruđe za postizanje spekulativnog. Ubijanja kao dramaturški element, od Stanislavskog do Gavelle, zahtijevaju duboke emocije i jasne i snažne motivacije. Međutim, u ovom filmu toga nema, a opet je potrebna redateljska preciznost kako bi bilo jasno što se želi postići. Reći ekipi da treba ostati dubiozan nije uputa koju žele čuti, odnosno koja će polučiti željeni rezultat. Dakle, trebalo je precizno davati kontradiktorne upute kako bi film ostao suspektan i dvosmislen. Tako nekako.

Za kraj bih se još jednom najiskrenije zahvalio svima koji su radili na filmu. Ne samo zato što su radili, izdvojili vrijeme da bez para i pretjerane vlastite koristi žrtvuju san i živce zbog ideje nekog dečka koji je već apsolvent i to ne na ADU-u. Ponajprije im želim zahvaliti na vjeri, trudu i energiji koju su poklonili strancu koji je vjerovao u svoju ideju. Glumci su svoj posao obavili perfektno, baš onako kako je zamišljeno i kako sam te rečenice pisao. I mislim da smo postigli taj balans prirodnog i začudnog u njihovoj međuigri. Odnos između likova mi izgleda uvjerljiv, a to nije lako postići u kratkom filmu gdje se jasno naznačuju njihovi različiti karakteri, a opet se tome daje prostor između redova, jer film prikazuje priču s kompleksnim radnjama, a ne samo narušene odnose. I mi iza kamere, kad se pogleda koliko nas je bilo, izvukli smo čudo. Svi su bili jako strpljivi, požrtvovni i predani poslu. Ne bih nikoga izdvojio, ali bih se svima zahvalio.

Samim filmom sam u cjelini poprilično zadovoljan. Od svih mojih kratkih filmova, ovaj je najbliže onomu što sam zamislio prije snimanja. Oko 60% podudara se s onime kako sam film vidio i kako smo ga snimili, što držim fantastičnim za amaterske uvjete rada. Film je osvojio nagradu Ivana Ramljaka na Reviji studentskog filma, a drugi domaći festivali su ga zaobišli. Nije bio dovoljan ni za studij MA režije na ADU-u. I dalje sam anonimac u domaćem filmskom svijetu. Dakle, film mi nije donio puno promjene, ali sam uspio snimiti svoj najiskreniji film (nešto što nije lako), u formi koju sam htio (ni to nije lako). I sad, u konačnici, imam film u kojem bih jednako uživao i da nije moj, jednostavno kao gledatelj i ljubitelj filma. A tomu težim sa svakim filmom.

Veno Mušinović

Problemi s vožnjom i debitantske bojazni
Žrtva koja to nije
Tragovi u pijesku
Treba slušati dječje ideje
Zabavno i naporno

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum





















Statistika posjeta