english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2016.
81

IZA KAMERE, U PRVOME LICU

Problemi s vožnjom i debitantske bojazni

Kako su nastali Udaljeni glasovi

Razmišljajući o nastanku filma Udaljeni glasovi, prvo mi pada napamet je da je film sniman točno prije jedanaest mjeseci, odnosno u lipnju prošle, 2015. godine, no svega se sjećam kao da je bilo jučer. Dakle, te vruće lipanjske nedjelje, malo prije osam sati ujutro, ja i ekipa filma našli smo se na prethodno dogovorenom mjestu, točnije, na polupraznom parkiralištu preko puta autobusnog okretišta u Dubravi. Nedjelja je izabrana kao dan snimanja ne bi li se izbjegle prometne gužve koje bi eventualno mogle usporiti naš rad. Snimanje ipak nije prošlo bez poteškoća, ali o njima malo poslije.

Iako je film sniman u lipnju prošle godine, proces njegova nastanka zapravo je vrlo dug - sve je započelo na Palunkovoj scenarističkoj radionici dvije godine ranije. Tadašnji sinopsis za film bio je bitno drugačiji od konačne verzije scenarija i to ponajprije u samoj radnji, ali i u  odnosu među likovima, postojanju dijaloga i mnogim drugim obilježjima. Oko spomenutog sinopsisa savjetima su mi bitno pomogli Tomislav Zajec s Palunkove radionice, a poslije i Uroš Živanović, zatim kompletna ekipa Palunkovog kluba te Igor Jelinović iz Blanka, kojima se svima zahvaljujem. Međutim, nekoliko mjeseci nakon toga odlučio sam napraviti neku vrstu radikalnog zaokreta i to ponajprije zbog skromnih financijskih uvjeta u kojima je film produciran te iz straha da se isti ne pretvori u još jednu tipičnu muško-žensku priču. I tako je  film koji se bavio prometnom nesrećom i raspadom jednog ljubavnog odnosa pretvoren u neku vrstu komorne, psihološke, erotske i minimalistične ljubavne drame koja tematizira probleme otuđenja, samoće, seksualnih frustracija te emocionalne distanciranosti u muško- ženskim odnosimaa.


Glumačke pripreme

Cilj mi je, dakle, bio da se kompletan film temelji na krajnjem minimalizmu, odnosno da se sva radnja odvija isključivo unutar automobila i to u svega nekoliko sati, da se u čitavom filmu pojavljuju jedino realni zvukovi, da u međusobnoj interakciji među likovima nema ni jedne izgovorene riječi, odnosno da njihov razgovor bude zamijenjen jednom vrstom funkcionalne neverbalne komunikacije i, u konačnici, da čitavim filmom dominiraju duži kadrovi isprekidani nepredvidljivim kratkim elipsama, tvoreći tako filmsku strukturu zasnovanu na fragmentima jednog ljubavnog odnosa u kojem je filmsko vrijeme izjednačeno s onim stvarnim. Uglavnom, da više ne nabrajam, sve je rezultiralo zadanim konceptom, odnosno nekom vrstom okvira koji sam si odlučio zadati i koji sam odlučio slijediti ne bih li ga u konačnici što vjernije realizirao.

Kako se bližio dan snimanja počele su i prve pripreme s glumcima. Iako sam isprva planirao da glumci budu naturščici, promijenio sam mišljenje te sam u suradnji s Igorom Jelinovićem na kraju izabrao Ivicu Gunjaču i Marinu Stanger. Ivicu sam prvenstveno izabrao zbog Igorovih sugestija i činjenice da sam ga već prije bio vidio u nekoliko kratkometražnih igranih filmova. Također sam, iz posve razumljivih razloga, tražio od glumca da ima vozačku dozvolu. Ivica ju je i imao, međutim, tek naknadno sam saznao da je prilično loš vozač, što je, ako se ne varam, uglavnom bila posljedica toga da već dulje vremena nije upravljao nikakvim automobilom. No njegova loša vožnja je do početka samog snimanja ipak bila svedena na razinu mnogo prihvatljiviju od one prethodne. Izbor Marine Stanger za glavnu žensku ulogu također je na neki način bio rezultat Igorovih sugestija koje sam i ovdje odlučio prihvatiti.

Nakon nekoliko zajedničkih kava na kojima se razgovaralo o svemu i svačemu, konačno smo počeli i s ozbiljnijim glumačkim pripremama. Prvi sastanci uglavnom su se odvijali u prostorijama Blanka, koji se u međuvremenu preselio na novu lokaciju, a bili su pretežno orijentirani na razvoj likova i na njihovu međusobnu interakciju. Baš kao i u ostalim aspektima filma i ovdje sam težio nekoj vrsti minimalizma, tako da sam uglavnom bio usmjeren na kreiranje pomalo hladnih i suzdržanih izvedbi. Marina i Ivica su bili izvrsni, a osim mnogobrojnih glumačkih sugestija, za vrijeme priprema redovito su i sugerirali najrazličitije ideje na razini kompletnog scenarija, iako ih ja uglavnom nisam prihvatio. Drugi dio priprema odvijao se na stvarnoj lokaciji, točnije na parkiralištu na kojem je nekoliko dana poslije počelo i snimanje. Ovdje smo svi bili više orijentirani na same tehnikalije, u smislu određivanja točnoga trenutka u kojem se nešto ima dogoditi, da bismo na taj način precizno uvježbali koreografiju za svaki pojedini kadar. Mislim da su to bile ujedno i posljednje pripreme prije snimanja filma, a također se sjećam da je u jednom trenutku, pri uvježbavanju scene šamaranja i čupanja, sve postalo podosta intenzivno, došlo je čak i do suza, no na kraju je sve ipak dobro završilo. Također pamtim kako je, barem meni osobno, bilo iznimno zabavno, pri uvježbavanju scene seksa, istovremeno promatrati izraze lica nekih među rijetkim prolaznicima, koji su izgledali kao da se pitaju hoće li sutra završiti na televiziji u rubrici skrivene kamere.


Udaljeni glasovi

Nakon spomenutih priprema uslijedilo je nekoliko dana odmora, ali ne za Ivicu i izvršnu producenticu Jelenu Biruš koja mu je, uz sva svoja zaduženja, odlučila održati i dodatne sate vožnje ne bi li naposljetku što bolje odvozio zadanu dionicu. Njegova vožnja bila je ispunjena mnogobrojnim problemima. Ukratko, bilo je tu poteškoća s paljenjem automobila, naglih skretanja, naglih kočenja i vrludanja cestom, što je u konačnici rezultiralo nimalo ugodnom i stabilnom vožnjom. Zanemarimo li vozačke nevolje, Ivica je glumački dio posla obavio vrlo dobro, a uz Jelenin i njegov angažman, spomenuti su problemi svedeni na mnogo prihvatljiviju razinu.  Nakon konačnog izbora automobila, ceste kojom će se automobil kretati, glumačkih priprema i nabavke svih potrebnih rekvizita, snimanje je napokon moglo i početi. Prije snimanja bio sam pomalo nervozan i to ponajviše zbog činjenice da je riječ o mom prvom filmu, ali i zbog straha da ne uspijem realizirati ni pola od idealistične projekcije koju sam zamislio.

Dakle, te vruće lipanjske nedjelje, malo prije osam sati ujutro započelo je snimanje Udaljenih glasova. Međutim, snimanje samo prve scene, one u kojoj Ivica nakon podužeg čekanja kupi Marinu, trajalo je gotovo četiri sata. Naime, uvijek je bila riječ o tome da pojedini kadar ili dio kadra jednostavno nije bio realiziran na odgovarajući način. Primjerice, u prvoj repeticiji glavni je problem bila Ivičina loša vožnja; u drugoj autobus ili neki nasumični automobil koji je taman u tom trenutku stao na mjesto gdje je Ivica trebao pokupiti Marinu; u trećoj očevidno gledanje u kameru nekog znatiželjnog prolaznika; u četvrtoj opet malo Ivičine loše vožnje... I tako sve negdje do osme ili devete repeticije, od kojih su samo dvije ili tri na kraju ispale dobro u smislu mirnih pokreta kamere, cjelokupne glumačke izvedbe, tempiranja točnog trenutka ili tempiranja mjesta čekanja. Sjećam se Jeleninog konstantnog požurivanja i znojnih lica pojedinih članova ekipe filma, ponajprije lica Karla Voriha koji je cijelo vrijeme bio zatvoren u prtljažniku automobila dok je snimao ton, ali je bez obzira na to u konačnici vrhunski obavio svoj posao. Također vrijedi napomenuti da je spomenuta scena na kraju morala biti odrezana zbog pretjerane duljine filma, ali i činjenice da bi njezino originalno trajanje zasigurno narušilo kompletan ritam. U stvarnosti, ona je trajala višestruko duže od one montirane.

Svaki sljedeći kadar sniman je mnogo brže od prethodnog, pa smo sve dovršili oko sedam ili osam sati navečer. To je, ustvari, bilo vrlo dobro, s obzirom na to koliko smo vremana utrošili na snimanje samo te prve scene. Razmišljajući o nastanku filma iz današnje perspektive, mislim da se ta užurbanost u nekim trenucima podosta primjećuje, no opet mi je teško reći što bih u konačnici stvarno i promijenio. Možda bi to bila glumačka izvedba koja u nekim momentima nije bila na odgovarajućoj razini, možda bi to bila kamera koja u nekim momentima nije bila mirna onoliko koliko je trebala biti, a možda bi to ipak bila baš ona još jedna dodatna repeticija koja bi, da je došlo do nje, jamačno podigla kvalitetu određene scene. Ili bi to, na kraju, ipak bila bolja obrada zvuka kojim bi se, recimo pozabavio neki profesionalac, a ne ja, a što bi u konačnici podiglo kvalitetu ne samo određene scene nego i cjelokupnog filma koji se dobrim dijelom oslanja na važnost zvučne slike. U svakom slučaju, mislim da više nema potrebe zamarati se nabrajanjem toga što bi bilo kad bi bilo, nego jednostavno zaključiti ovaj dio teksta mišlju da je snimanje Udaljenih glasova, kad se sve  zbroji i oduzme, barem meni osobno, bilo iznimno dobro iskustvo koje će mi zasigurno koristiti u nekim mojim budućim projektima.


Na snimanju Udaljenih glasova

Postprodukcija je uvelike bila determinirana unaprijed zadanim konceptom kadrova-sekvenci,  koji je s jedne strane bitno suzio klasične mogućnosti manipulacije koje nudi postprodukcija, dok je s druge strane bitno olakšao kompletan proces same montaže. Za vrijeme montaže nerijetko sam bio u iskušenju intervenirati na najrazličitije načine, međutim, zbog spomenutih ograničenja to jednostavno nisam bio u mogućnosti učiniti. Naime, bilo kakvo kamufliranje ili spajanje loših dijelova s onim boljima, uništilo bi cjelokupan stil zasnovan na fragmentarnoj strukturi, kadrovima-sekvencama, dugim trenutcima tišine i usporenom ritmu. Konačna verzija filma u nekoj mjeri predstavlja i rezultat Igorovih sugestija za vrijeme montaže. Jedna od njih, primjerice, bila je i ta da film ne završi kadrom samoozljeđivanja, nego kadrom vožnje koja traje i traje. Isprva mi se taj prijedlog nije svidio, međutim iz današnje perspektive ipak mi je drago što sam ga prihvatio. Također se sjećam koliko sam puta izgnjavio direktora fotografije Marka Jerbića koji je svako malo dolazio kako bi popravio sliku, i to ponajviše zbog moje redateljske nesigurnosti, posljedice činjenice da je riječ o mom prvom filmu. Na kraju, ipak sam se najviše namučio s obradom zvuka koji, s obzirom na samu prirodu filma, ima iznimno važnu ulogu.

Uglavnom, nakon svega spomenutog, nadam se da sam uspio prenijeti barem dio atmosfere sa snimanja Udaljenih glasova, a za kraj mi jedino preostaje da se zahvalim čitavoj ekipi filma i svima onima koji su na neki način pridonijeli njegovoj realizaciji. Također, što se tiče samog naslova, činilo mi se nekako fora izabrati upravo taj, budući da u kompletnom filmu nema ni jedne izgovorene riječi, što na neki način opet pridonosi i samoj ambivalentnosti cjeline. Općenito, kao redatelj smatram da je ponekad bolje da ponešto ostane nedorečeno, da se gledateljima ne serviraju svi odgovori, nego da im se ostavi prostor za vlastito promišljanje i razvijanje subjektivnih stajališta o filmu, odnosno onome što oni smatraju bitnim. Prema tome, cilj je omogućiti gledateljima da sami donose vlastite zaključke o temeljnim pitanjima filma. Primjerice, jesu li ti likovi ljubavnici, supružnici ili nešto treće, vole li se oni doista, kamo uopće idu ili, u konačnici, je li njihov seks samo neka vrsta konsenzualnog zadovoljavanja tjelesnih poriva ili je ipak riječ o tjeskobnom i grčevitom činu bez imalo ljubavi.

U svakom slučaju, film je snimljen, priča koju sam želio ispričati je ispričana, a za kraj preostaje mi da zaključim tekst i nadodam kako se veselim novim projektima među kojima sigurno neće biti još jedan film čija se radnja odvija isključivo unutar automobila za vrijeme vožnje.

Mario Merdžan

Žrtva koja to nije
Tragovi u pijesku
Preciznošću do dvosmislenosti
Treba slušati dječje ideje
Zabavno i naporno

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum





















Statistika posjeta