english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2016.
81

IZA KAMERE, U PRVOME LICU

Tragovi u pijesku

Kako je nastao Osam načina da se prestanete osjećati usamljeno

Prolog ili zašto i kako snimam filmove

Kad je Robert Bresson pregovarao s producentom Dinom De Laurentiisom oko snimanja filma Postanak, njegovoj nikad realiziranoj ekranizaciji Knjige postanka, tražio je da mu se za prizore vezane uz Noinu arku osiguraju životinje. De Laurentiis je to bez pogovora prihvatio, no poludio je u trenutku kada je shvatio da Bresson ne namjerava snimiti životinje već samo njihove tragove u pijesku. Redatelju je bilo presudno važno da tragove koje snima naprave prave životinje, što producent nije nikako mogao shvatiti. Bresson je vjerovao kako je snimanje transcendentan čin kojim se istovremeno prenosi i oplemenjuje istina prisutna u ljudima i stvarima.

U njegovom formalnom asketizmu iza kojeg se krije punina duha pronalazim nadahnuće, sliku kojoj se kao gledatelj vraćam i prema kojoj kao autor težim. Zbog toga radim isključivo s naturščicima, u pripremi scenarija puno čitam i pišem, a na snimanjima se pak oslanjam na intuiciju dopuštajući da me stvarnost pred kamerom odvodi u nepoznatom smjeru. Kad snimam,  znam što želim, ali ne i kojim ću putem do toga stići. Razvijajući određenu ideju pokušavam testirati vlastita mjerila i svjetonazor te ih kontekstualizirati i objektivno sagledati, dok se na snimanjima upuštam u pustolovinu divljenja vanjskom, njegovim preobražavanjem u umjetnost,  odnosno pokušavam istražiti kako moja unutrašnjost korespondira s onime što je okružuje. Osam načina… je amaterski film koji sam napravila s prijateljima i za prijatelje, u smislu duhovnih suputnika. Amaterski je utoliko što smo ga dovršili bez ijedne kune i bez producenta, odnosno bez odgovornosti ikomu doli nama samima. Ovo je opis našeg procesa stvaranja, traženja i preobražavanja iskustva u umjetnost filma.

Prva glava, u kojoj želim snimiti film o usamljenosti

U filmu istražujem teme koje me privatno fasciniraju, nikad si ne postavljam u zadatak baviti se nečim što me osobno ne dotiče. Onome što me okupira volim uzeti mjeru, sagledavajući ga iz novih perspektiva koje mi se otvaraju dok ih pretvaram u fikciju i izlažem emocijama i svjetonazorima drugih ljudi uključenih u kreativni proces. U svom prvom filmu, Srećku Krampu – skici za portret (2014), obračunala sam se s ambicioznošću i kompleksom nepripadanja, kao i sa strahom od osrednjosti koji me dugo sprječavao da se primim izrade svog filmskog debija. Roza – teološki film ceste (2015) bio je pak poligon za istraživanje pasivne agresije te fabriciranih i podigranih emocija. U oba sam filma slabosti junaka htjela učiniti komičnima, odnosno kroz smijeh iskupiti njihovu nemoć. U Osam načina… na red je došlo propitivanje stigme koju u našem društvu nose samci i sanjari. Ovo je zapravo trebao biti moj drugi film, scenarij sam počela pisati odmah nakon što sam završila Srećka Krampa. No u međuvremenu se pojavila prilika da u okviru radionice filma ceste koju je u Kinoklubu Zagreb vodio Vjeran Vukašinović, u kratkom roku realiziram drugi film pa je scenarij o usamljenosti stavljen na čekanje. Znajući o čemu će biti moj idući film, Rozu sam otvorila slikom domaćih ptica, onih koje ne lete, što je bila metafora junakinjine pozicije, a isto tako i most prema novom filmu koji sam namjeravala otvoriti prizorom ptice u letu.


Srećko Kramp – skica za portret

Naime, radni naslov Osam načina… bio je Ptice, podnaslov Egzistencijalni slapstick, a moto su bili posljednji stihove jedne moje pjesme: „padamo leteći unutra“. Scenarij je sadržavao dva bitna elementa koji na kraju nisu završila u filmu. Prvi je voice-over u kojem junak, ornitolog amater Luka Kosmat, što je ujedno pravo ime glumca koji ga tumači i kojeg sam od početka imala u planu za glavnu ulogu, ispovjednim tonom iznosi svoju životnu mudrost. Prvo njegovo obraćanje trebalo je zvučati ovako:

„U svome sam životu, kao i svi, doživio nekoliko razočaranja. Neka od njih ostala su tutnjati u mom umu i drijemati u mom srcu. Otkada pamtim, osjećam se kao da sam na mjestu na koje sam dospio nepredvidljivom igrom okolnosti i slučaja, a da tome ne znam razlog i smisao. Od početka me progonila misao kako bih trebao biti negdje drugdje, negdje gdje nisam.“

Namjera mi je bila dočarati njegovu neizlječivo sanjarsku prirodu koja se uporno osjeća zatočenom životnim datostima. Luka nakon toga nastavlja:

„U svojoj trideset trećoj godini, ja, Luka Kosmat, odlučio sam zagospodariti onime čime sam mogao. Sve ostalo, ono što ostaje izvan mojeg utjecaja, želim upoznati kako bih se pripremio na manje ugodne strane putovanja… obalama svjetlosti. Među onime što mi se učinilo najvažnijim u postizanju umjerena, ugodna i lijepa života, svakako je moj dugogodišnji hobi.“

U tom se trenutku na ekranu imao ispisati prvi savjet: Imajte hobi. Kada sam scenariji pokazala Luki Kosmatu, rekao mi je da mu se sve to čini malo previše napisanim, previše literarnim. I bio je potpuno u pravu. Valjalo je početi s prilagođavanjem i usklađivanjem osobnoga s osobnostima ostalih suradnika, premjeriti moj svijet iskustvom i emocijama drugih. Da sam ja bila glumila glavni lik, ovakav bi ton imao smisla, no s obzirom na to da je mene imao utjeloviti Luka, željela sam da stvorimo autentičan spoj mojih i njegovih osobina. Na neki način sam postavila pitanje: kako bi se Luka nosio s mojim problemima?

Drugi važan element koji smo na kraju izostavili bile su brojne snimke gradskih ptica koje su se trebale pojavljivati kroz čitav film i činiti neku vrstu stvarnosti paralelne onoj u kojoj obitava Luka. Od toga smo odustali praktički tek u montaži, jer sam bila zamolila snimatelja Srđana Šarića da snima gradske ptice, a montažer Miro Manojlović i ja više smo puta s prozora mog stana neuspješno pokušali kamerom uloviti ptice na susjednom krovu.


Roza – teološki film ceste

Druga glava, u kojoj samoj sebi postavljam zadatke

Rad na scenariju trajao je dugo, kao i razdoblje u kojem sam se pripremala za snimanje. Pripremati se, za mene u ovom slučaju nije značilo izraditi knjigu snimanja, već gledati jako puno filmova koji imaju neku kvalitetu koju i sama želim postići. Sa svakim filmom sama sebi postavim neki zadatak u smislu režijske izvedbe. U slučaju Srećka Krampa htjela sam napraviti igrani film tako da izbjegnem pravo suočavanje s kadriranjem i rezovima unutar sekvenci – forma lažnog dokumentaraca bila je optimalna. Bilo mi je trideset godina, uvijek sam znala da želim raditi filmove i sada se to konačno događalo, pa sam odlučila igrati na sigurno – tako su umanjeni izgledi da napravim neku početničku grešku. U drugom filmu željela sam se okušati u dramaturgiji duge scene i u radu s glumcima – to su bili moji novi zadaci.

U trećem filmu osjećala sam da mogu, bar donekle, uistinu početi režirati, ali i ovaj put unutar okvira koje ću si sama zadati. Tijekom pripremanja filma shvatila sam da bih se htjela okušati u kadar-sekvenci pa sam se odlučila za takozvane tabloe, odnosno za scene prikazane u širim planovima s minimalnim brojem rezova. To formalno ograničenje pomoglo mi je da precizno definiram strukturu filma. Važno mi je bilo i napraviti film koji nije klasično narativno postavljen, već se prije može opisati kao niz epizoda koje ne teže ispričati priču već ilustrirati svjetonazor i svakodnevicu junaka. Također sam htjela izbjeći dijaloge kojih nije bilo ni u scenariju, a u konačnici sam se riješila čak i voice-over naracije. Montažer i najvažniji koautor svih mojih filmova, Miro Manojlović, predložio mi je da manipuliramo zvukom, odnosno da zvučnu sliku filma izradimo naknadno te da ona bude režirana u skladu s atmosferama kojima će određeni tabloi težiti. To je u praksi značilo da će neki zvukovi biti naglašeniji, a neki posve  odsutni. Tako u sceni bacanja slamke njezin zvuk postaje dominantan, dok su automobili koji prolaze u pozadini posve nečujni.


Osam načina da se prestanete osjećati usamljeno

Treća glava, u kojoj se pripremam gledajući filmove

Kada radim film, o njemu razmišljam cijelo vrijeme – u pozadini svakodnevnih aktivnosti jednim dijelom razmišljam o filmu, jer proces pretresanja ideja, mogućnosti, rješenja nikada ne prestaje. Pritom najsnažniji poticaj dobivam gledajući filmove, baš kao što impuls za pisanje dobivam čitajući. Inspiraciju za Osam načina... pronašla sam u bezbroj filmova, od onih Erica Rohmera, preko Kaurismakijevih, sve do Chaplina. Praktički svaki film koji sam gledala u tom razdoblju, ostavio je neki trag na mom kreativnom procesu. Posebno me inspirirala uporaba dugih statičnih kadrova kod Kaurismakija, naročito zato što sam na njih na neki način bila osuđena, jer sam namjeravala snimati fotoaparatom posuđenim iz Kinokluba Zagreb i jednostavnim jeftinim stativom. Cijelo sam vrijeme razmišljala o tome kako činjenicu da kamera mora biti statična pretvoriti u prednost, odnosno učiniti da to izgleda kao esencijalna odluka za režijski prosede mog filma. U Finčevim filmovima bez daha su me ostavljali punina emocija i suptilnost atmosfere koji su bili postignuti minimalnim sredstvima. Odgovor na pitanje kako mu to polazi za rukom pronašla sam u činjenici kako iz svakog njegovog kadra zrači autentičan interes za protagoniste, njihove snove i želje, ali i nježnost prema njihovim slabostima.

U Osam načina... i sama sam pokušala biti nježna prema slabostima mojih prijatelja, odnosno likova koje utjelovljuju u filmu. Kod Chaplina sam ganjala komična rješenja s obzirom na to da sam si dala zadatak da snimim egzistencijalni slapstick. Ključnim mi se učinio njegov nepogrešiv osjećaj za ritam, pa je moja kadar sekvenca s džogingom na nasipu direktan hommage britanskom geniju.

I naposljetku, jedan od mojih najvećih idola, koji je i sam ostvario brojne filmove o usamljenosti – posebno u drugoj, meni dražoj, polovici karijere – Eric Rohmer. Među njima posebno mjesto zauzima venecijanski pobjednik Zelena zraka (Le Rayon vert, 1986)koji je snimio gotovo gerilski, s malenom filmskom ekipom koja je šesnaesticom spontano bilježila ljetna lutanja glavne glumice/junakinje. Taj je film bio glavna inspiracija za Osam načina... u smislu jednostavnog duha izvedbe, teme i prozračnosti kojom se suočava s jednom od najtamnijih sfera našeg iskustva.


Osam načina da se prestanete osjećati usamljeno

Četvrta glava, u kojoj moj stan postaje Lukin stan

Početkom svibnja 2015. Luka Kosmat i snimatelj Srđan Šarić došli su u stari iznajmljeni stan na Trnju u kojem s obitelji živim posljednjih par godina. Kad sam ih pozvala, rekla sam im nešto u stilu: „Ma samo ćemo se malo zezati“. Luka je donio fotoaparat iz Kinokluba, Srđan jednu plohu za refleksiju svjetlosti, a ja sam kod kuće imala zoom snimač zvuka i manji stativ. Kako sam bila u devetom mjesecu trudnoće, brzo sam se umarala, pa su naša druženja trajala sat-dva, što je u tom razdoblju bio moj emocionalni i fizički maksimum.

Taj prvi put, Luka i Srđan su me pitali koju ćemo scenu iz scenarija snimati, na što sam odvratila da bih za početak radije snimila neke međukadrove atmosfere Luke u njegovom stanu kojeg je imao glumiti moj stan. Počeli smo snimati. Već pri sljedećem dolasku dečki nisu spominjali scenarij, nego smo se samo kretali od prostorije do prostorije stana i u svakoj snimili određene radnje. Luki bih obično samo rekla što da radi, a on bi samostalno osmislio sve ostalo – kako da guli tikvicu, kako da leži na krevetu, kako da meditira. Njegov me instinkt svaki put oduševljavao, jer je njime produbljivao lik za koji je bilo očito da ga osjeća i razumije. Ono što vidimo da radi u filmu, smišljala sam na licu mjesta, vodeći se intuicijom. Kad je riječ o scenama u interijeru, unaprijed sam isplanirala tek nekoliko pojedinosti, na primjer čitanje Rilkea i  slušanje poezije s ploče. Dogodilo se i nešto čudesno – dok smo snimali prizor u kojem Luka leži izvaljen na krevetu, rekla sam mu da se protegne i uključi radio. Kada je to napravio, na Trećem programu svirala je opskurna melodramatična skladba koja je ugođajem savršeno odgovarala toj sceni filma te se u njemu i čuje. Sjećam se da me to razveselilo te kako sam naglas rekla ono što sam u tom trenutku pomislila: „Zbog ovakvih trenutaka radim filmove.“

Peta glava, u kojoj izlazimo u prirodu

Snimanje u stanu obavili smo u dva navrata pa je došlo vrijeme da iziđemo u prirodu. Sada su nam trebali i ostali glumci, odnosno ljudi s kojima će Luka ostvariti interakciju, u višem ili manjem intenzitetu. Kao i do sada, koristila sam isključivo naturščike. Prve su na redu bile scene sa susjedom u zajedničkom vrtu, koji je i opet utjelovio vrt kuće u kojoj živim. Susjedu je odigrala moja sestra Josipa Pentić, inače studentica završne godine Likovne akademije, koja je glumila i u moja dva prethodna filma. Jedina uputa koju sam joj dala jest što da odjene - sve ostalo izvela je sama. Snimanje je i ovaj put bilo kratko i slatko, Srđan i ja stalno smo se suzdržavali od smijeha.

Tako smo do maksimuma iskoristili moju kuću i okućnicu pa se trebalo prošetati i malo dalje. U tom su razdoblju moj muž i njegov prijatelj Domagoj Vidaković u Utrinama su uređivali jedan zapušteni urbani vrt. Prekopali su manji dio koji je bio potpuno obrastao travom i korijenjem te su se spremali na njega nešto zasaditi. U scenariju je bilo predviđeno da i Luka radi vrtne radove – trebao je kositi travu u unutarnjem dvorištu Kinokluba dok ga mi klubaši gledamo nagurani na prozor s rešetkama. Spontano sam odlučila kako ću ovaj savjet o društvenoj korisnosti snimiti u vrtu što su ga obrađivali Vjeran i Domagoj, pa smo im se jednog jutra pridružili. Od rekvizita sam ponijela slamnati šešir, karirane kuhinjske krpe, pribor za piknik i nekoliko probranih namirnica te ležaljku koju smo koristili i u prethodnoj sceni. U vrtu smo prepustili domaćinima da ga obrađuju u svom ritmu dok smo se mi odmarali pod hladom stabla, a na kraju smo organizirali mali piknik za radnike koje je poslužio Luka. Sve smo to zabilježili kamerom.


Osam načina da se prestanete osjećati usamljeno

Šesta glava, u kojoj Iva trči kao gazela

Nakon tih svibanjskih snimanja uslijedila je stanka, jer je u lipnju na svijet stigla Tonka. Već u srpnju, opet smo bili u akciji. Jednu scenu nismo snimili na Trnju, već na Ilirskom trgu. Naime scena s neuspješnim bacanjem slamke u koš nalazila se u scenariju, a napisala sam je inspirirana upravo mjestom na kojem smo je u konačnici i snimili. Za Lukinog partnera u toj sekvenci odabrala sam svog prijatelja, likovnog kritičara Feđu Gavrilovića koji mi inače uvijek pomaže u fazi razrade scenarija. Scenu smo snimili brzo, igra između njih dvojice bila je sjajna. Snimila sam i njihove krupnjake u kojima gledaju u kameru, no oni nisu završili u finalnoj verziji filma.

Nakon toga, na redu su bili tržnica u mojoj ulici i njezin jedini prodavač Vinko Jurić. Objasnila sam mu da snimam film i pitala ga bi li bio zainteresiran pojaviti se u njemu. Kad smo tog ranog popodneva stigli na plac, na kojem Vinko ima jedan jedini štand, oduševilo me što se uredio za snimanje. Naime, kako inače od njega kupujem, primijetila sam da sad ima finu košulju koju nikad prije nisam na njemu vidjela. Za kraj smo ostavili snimanje na savskom nasipu u kojem je sudjelovala moja najbolja prijateljica, spisateljica Iva Ilakovac. Njoj sam dala samo dvije upute: odjeni se seksi i trči kao gazela. To smo snimanje obavili u zoru, kad je nasip pust, odnosno kad na njemu nema ljudi koji bi nam ulazili u kadar. I ovaj put sam snimala krupnjake te prizore u kojima se Iva i Luka rastežu uz stablo te izvode vježbe zagrijavanja. Žao mi je što taj materijal nije imao svoje mjesto u cjelini filma, jer smo iskusili slatki užitak snimajući ga.

Sedma glava, u kojoj sanjam o švenku à la Antonioni

Nakon što smo pokrili sve scene s glumcima, još sam se dva puta našla s dečkima na Trnju da snimimo Lukine šetnje po kvartu – tako su nastali scena na stablu ispred Palače pravde te špica na kojoj se vidi Lukina sjena iza kišobrana. Velika mi je želja bila film završiti horizontalnim pokretom kamere i tako formu sačinjenu od statičnih kadrova zaokružiti optimističnim zaključkom „ipak se kreće“. Srđan je na snimanje ponio metar dug slajder koji je posudio od prijatelja pa smo ga instalirali na metalne ljestve koje smo našli u mom stanu. Luka je okretao kišobran na istom mjestu na kojem ga vidimo u prvom kadru filma, no sada iza žičane ograde. Kamera je trebala pratiti njegov dolazak s druge strane ograde, koji je simbolizirao njegovo oslobođenje, no taj švenk bio je toliko minimalan da se jedva uočava, to jest uočavao se isključivo zahvaljujući ogradi, a izgledao je poprilično loše. Morala sam opomenuti samu sebe da ovo nije pravi trenutak za posvete Antonioniju i Resnaisu čiji me pokreti kamere uvijek ispunjaju poletom i nadahnućem. Besmisleno je praviti se da si nešto što nisi. Tko zna, možda ću jednog dana i ja dočekati da se mogu i znam izraziti švenkom u ništa ili vožnjom prema naprijed u nedokučivo.

Osma glava, u kojoj tražimo i pronalazimo naš film

Proces montaže trajao je oko šest mjeseci, s pauzama. U rujnu je Miro počeo dolaziti kod mene da lagano prolazimo kroz materijal. Radili smo u mojoj dnevnoj sobi u kojoj je Miro obično sjedio s bezalkoholnim pivom i grickalicama za radnim stolom, a ja malo dalje, na kauču, poslije na podu, igrajući se s Tonkom. Prvi nam je zadatak bio odlučiti kojim će se redom sekvence pojavljivati u filmu. Pristupili smo mu savjesno. Tek nakon što smo u grubo izmontirali svaki pojedini savjet počeli smo razmišljati o njegovom mjestu u cjelini filma, jer smo u startu bili shvatili kako raspored savjeta iz scenarija više nije adekvatan. A uskoro smo počeli mijenjati i savjete, odnosno vodili smo se time da materijal nameće savjet, ne obrnuto.

Kad smo sastavili grubu verziju filma, pokazali smo je prijateljima. Svatko je reagirao drugačije, dajući nam oprečne savjete, pa smo odlučili napraviti pauzu dok nam se sve malo ne slegne. Mučio nas je i kraj filma u kojem je trebalo predočiti neku vrstu psihološke promjene u sliku napaćene junakove unutrašnjosti. Tražili smo i tražili, a nije pomagalo ni to što nismo imali zadovoljavajući materijal koji prikazuje pticu u letu. Pauza se otegla sve do veljače kada sam odlučila prijaviti film na nadolazeće Dane hrvatskog filma. Jednog sam poslijepodneva, dan prije isteka roka za prijave, došla kod Mira koji mi je pokazao sekvencu koju je napravio samostalno - iskoristio je kadar ptice u letu koji je tih dana za nas ulovila snimateljica mog prvog filma, Eva Kraljević. Gledala sam u tišini dok je na ekranu i u meni tutnjalo. To je to, rekla sam Miru, tako se Luka osjeća.

Film smo dovršili u travnju 2016. U postprodukciji nam je srčano pomogao Ivan Zelić koji je u Studiju Nazor oblikovao zvučnu sliku filma praktički ni iz čega te nam ponudio nekoliko nevjerojatno suptilnih rješenja u montaži zvuka. Nakon što je Dragan Šiša obavio koloriranje i izradu DCP-a, film je bio spreman za porinuće. Na premijeri održanoj 22. travnja na 25. Danima hrvatskog filma nije bilo Luke Kosmata koji se mjesec dana prije odselio u Kanadu, trbuhom za pustolovinom. Bez njega će biti drugačije, bio je ključan sastojak mojih prvih pokušaja da snimim tragove u pijesku.

Višnja Vukašinović

Problemi s vožnjom i debitantske bojazni
Žrtva koja to nije
Preciznošću do dvosmislenosti
Treba slušati dječje ideje
Zabavno i naporno

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum





















Statistika posjeta