Revije i festivali

KRAF 2001. – U ZNAKU TALIJANA

Tekst Alda Paquole preuzet je iz Novog lista.

Jedna hvale i pozornosti vrijedna izvorno riječka filmska tradicija, Kvarnerska revija amaterskog filma poznata pod kratkim akronimom KRAF, obznanjena je 29. i 30. studenoga u sali Filodrammatice po tridest drugi put. Nekada vezana ozemljem, poklonicima, organizacijski i tematski na Kvarner i okolicu, a filmovi iz Istre ili otoka dobro uočljivih iz riječkih nebodera nisu bili rijetkost, krajem devedesetih revija nudi i internacionalne amaterske filmove. KRAF 98 imao je u programu i glavnim nagradama obdario uratke iz Belgije, Poljske i Makedonije. Osim toga KRAF je obilovao filmovima iz značajnih hrvatskih središta neprofesionalnog filma, Požege, Osijeka, Splita, Zagreba…a riječko filmsko i video stvaralaštvo po običaju je branio KVK Liburnija-film.

Talijani obilježili reviju

Gledali smo KRAF 2001. i vidjeli raznovrsne celuloidne i elektroničke robe. Prednost, kako i dolikuje, dajemo inozemnim gostima. Stalni gosti KRAF-a, svakako dobitnici prvih nagrada od kraja devedesetih, Poljaci, nisu ništa (barem u najavljenom vremenskom roku) poslali, što je ocjenjivački sud sa žaljenjem ustanovio. No iz Italije nekoliko je filmova obilježilo ovaj KRAF. Uomini, igrani film redatelja Rolfa Mandolesija iz Merana u šest minuta trajanja daje bogatstvo ekspresivna dokumentarizma. Skupina Crnaca različitih dobi strarosti zauzeta je u punoj grozničavoj posvećenosti zajedničkim povlačenjem ribarske mreže iz mora. U golemoj mreži ima vrlo malo, i to odista malih, riba. Mandolesi, i to mu je bitna vrlina i vještina, u deskriptivnim kadrovima otkriva i dostavlja gledatelju očaranost jednostavnim, rutiniranim, izvježbanim do potankosti fizičkim radnim ponavljanjima, pa gledamo pažljivo, hipnotički privučeni, nešto uobičajeno prikazano čistim dokumentarizmom kao neponovljivost ljudske egzistencije. I tragične, u rasulu priželjkivanja velikog ulova. Gotovo do parabole Hemingwayeva Starca i more utjelovljene na nekoj nepoznatoj afričkoj obali. Uomini dobivaju Grand Prix na KRAF-u 2001.
U eksperimentalnom filmu izdvajamo talijanski Non posso dormire redateljice Lie Zanei iz Trsta. U trajanje dvije minute i dvadeset sekundi gledamo izvrsno ostvarenu začudnost u mračnom nebu proparanom munjama i kretanju mističnim i golicavo zastrašujućim krajolicima, a u pozadini naziremo oči mačke. Na kraju vidimo kućnu mačku kako zijeva i kao da nam govori "ja ne mogu spavati". U domeni filmskog eksperimenta vrijedne naslove pružaju i hrvatski neprofesionalni stvaratelji. Nečujam Dubravka Kuhte iz Zagreba vizualizira gradić na moru u vrelini svakodnevice u nizu "smrznutih" kadrova a kao kontrapunkt nepomičnoj slici koristi polifonu, glazbom, ljudskim glasovima i šumovima pažljivo ispunjenu tonsku pistu. Riječanka Tanja Cotić ima dva jednominutna eksperimentića. Timeless I i II tematiziraju vrijeme i relativnu bezvremenost preko brojčanika satova i ura ili glasom izvan kadra daju naslutiti igru oko pobijanja vremenskih konvencija.

Amaterska prosječnost

Igrani film Leopold Zorana Zekanovića, poslan iz Švicarske, u prostoru zlatarske radnje u ozračju poslijebožićne dosade i letargije mladić zlatar Leopold trati vrijeme, telefonira (oglasi, poznanstva), pospremi zlatarnicu i ode u noć. A u zlatarnici neko čudesno vilinsko biće, djevojčica, sipa drago kamenje i uživa u vlastitoj čaroliji. Raspoloženje i atmosfera poetskog horrora prodire duboko u osjećaje gledatelja. Jednominutni Čitač Borisa Barbalića (KVK Liburnija-film) dobro je potrošio vrijeme za dosjetku o mladom i starom (Ervin Debeuc glumački uvjerljiv) čitaču novina, to jest, drskom navirivanju mladoga na stranice novina što ih drži u ruci i čita stariji. Softići-Frigo Damira Trajčevića iz Zagreba burleska je s blagim okusom vulgarnosti. Zajamčeno izaziva smijeh. Slatki snovi Zlatka Marovića (KVK Liburnija-film) je dobro ispričana priča o pothvatu psa ovčara u potrazi za izgubljenom lopticom u moru. U vidnom nedostatku animiranih Špina Branka Gržetića (KVK Liburnija-film) koliko-toliko zaslužuje naklonost.

Od četrdesetak filmova na KRAF-u 2001. bilo je i tehnički neurednih, dosjetljivošću i porukama ispraznih i preuzetnih filmića.Bode u oči nedostatak dokumentarnih filmova (kičme amaterizma). Neki jednominutni filmovi tek u petoj, nepostojećoj minuti, traže kraj. KRAF 2001. ukratko blago je poskakivanje oko amaterske prosječnosti.

Aldo Paquola