english
vijesti
kolumna M. Pansini
članice HFS-a
download
filmski kviz
o nama
produkcija
nakladništvo
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 

Odlazak talentiranog filmskog berekina iz Veloga mista

Većina medija već je objavila vijest da je u 81. godini života, nakon kraće bolesti preminuo Branko Karabatić, jedan od suosnivača i dugogodišnji ravnatelj međunarodnog Festivala novog filma i videa u Splitu. Tako se nekada zvao današnji Splitski filmski festival koji su daleke 1996. pokrenuli entuzijasti iz Kino kluba Split, da bi ga Karabatić uskoro nastavio voditi sâm, obilježivši ga uvelike i svojom osebujnom osobom i svojim viđenjem onoga što su osnivači zamišljali kao 'novi' film, na kraju i svojom tjelesnom agonijom koja je započela usred 28. festivalskog izdanja. Većina medijskih napisa o Karabatićevu odlasku fokusirala se uglavnom na tu, najvidljiviju i najdugovječniju dionicu Karabatićeva kinematografskoga vijeka, koji je međutim započeo mnogo prije, upravo u nezaobilaznom 'inkubatoru' splitskih filmaša ‒ Kino klubu Split.

Karabatić je postao članom kluba 1970-ih, nakon kratkotrajne produkcijske krize koja je nastupila s osipanjem legendarne „druge“, zapravo prve autorske generacije klubaša 1960-ih, predvođene Ivanom Martincem. Zadržao se u klubu sve do druge polovice osamdesetih, a u „trećoj“ generaciji, uz Dušana Tasića, pripadao je njezinoj „radikalnoj“ skupini koja se po svaku cijenu željela odmaknuti od poetike Martinčeva „oplemenjenog dokumentarizma“ i njegovih montažnih postulata, kao i od preokupacija Martinčeve generacije, te pronaći vlastiti filmski izraz. Tijekom petnaestak klupskih godina snimio je otprilike toliko filmova. U javnom optjecaju danas ih je tek nekoliko, ali reprezentativnih eksperimenata autora koji je u dodir s avangardnim filmom došao u Americi, putujući kao pomorac.

Najstariji u nizu tih dostupnih Karabatićevih amaterskih ostvarenja, My Life iz 1977, autoportretna minijatura u jednom kadru, zrcali Karabatićevu sklonost minimalizmu i redukciji koju će do krajnjih granica, na kraju amaterskog bavljenja filmom, dovesti u fluksusovskoj projekciji bez projekcije slike (Film za usamljeni projektor,1987). U tom filmu razvidna je i njegova usmjerenost na matricu strukturalnog filma, po kojoj su snimljena i tri istaknuta filma iz 1980-ih, Tango de la muerte (1981) i Velo misto (1985) te Kristina II (1985) ‒ dadaistički zaigrano, vrlo osobno, ali i konstruktivistički samosvjesno eksperimentalno djelo. U Kristininoj „citatnosti i provali sjećanja“ Tomislav Gotovac prepoznao je godardovsku estetiku, dok je Ivan Martinac, koji je Karabatića smatrao nasljednikom Gotovca i njegova strukturalističkog kina, opisao taj film kao „mračni film s osmijehom“. Pronašao je u njemu „finu ironiju“, netipičnu za dotadašnje splitske filmove, ali sve prisutniju među novom, postmodernom generacijom klubaša, koja će 1980-ih, nadovezujući se na Karabatića kao svojevrstan međugeneracijski most, klubu vratiti polet i entuzijazam.

Karabatić se vraća na filmsku scenu sredinom 1990-ih, povremeno i kao autor (cjelovečernji film Najveća pogreška Alberta Einsteina, 2006. i dr.), ali prije svega kao jedan od pokretača i organizator Splitskog filmskog festivala, koji je tijekom 28 godina postojanja imao veličanstvenih programskih uzleta i velikih organizacijskih padova. Promatrači skloni festivalu i tipu filma koji je promovirao i za jedno i za drugo smatrali su odgovornim upravo Karabatića. S jedne strane, on je bio nepogrešivi intuitivac: znao je prepoznati dobar, inovativan ili provokativan film, a i htio je svojom otvorenom programskom koncepcijom, koja se ne smije iscrpljivati u pukim formalističkim ili medijskim eksperimentima, isprovocirati javnost „drugim“ i „drukčijim“ pogledima, identitetima i svjetovima te festival formatirati kao izlog svjetskog umjetničkog i „alternativnog“ filma, s popratnim multimedijskim programima.  U tom smislu, festival je od početka dovlačio u Split velika imena svjetskog eksperimentalnog filma, umjetničkog videa i medijske umjetnosti, ali i otkrivao kasnije perjanice umjetničkog filma, poput Béle Tarra ili Larsa von Triera, dva stilska antipoda europskog „art-housa“, koji su jedne rane festivalske godine u Splitu imali paralelne i sveobuhvatne autorske retrospektive. S druge strane, ona nestašna ‒ berekinska i umjetničkanarav katkada nije dopuštala Karabatiću da jače pritegne organizacijske uzde festivala koji je kasnih 1990-ih i ranih milenijskih godina – prije Motovuna i Zagreba, a zahvaljujući i njegovim vizijama ‒ splitskoj i nacionalnoj kulturi donio dašak svježine i prozor u nepoznati filmski svijet.

Diana Nenadić


pošalji link | verzija za printanje

Kritičko rešeto 14. Production in-a 24.01.2024.
PROJEKCIJA FILMOVA IZ PRODUKCIJE KINOKLUBA KARLOVAC 2023. GODINE 24.01.2024.
Škola nove filmske prakse 24.01.2024.
Prijave na 16. Production in – Labin 24.01.2024.
Filmovi varaždinske Vanime na međunarodnim festivalima 24.01.2024.
Otvorene prijave za zimski ciklus 11. Filmske naSTAVe u kinu Kinoteka! 17.01.2024.
U spomen na Ivana Faktora: sjećanje uz prijatelje i film 10.01.2024.
Traju prijave filmova na jubilarni 15. VAFI & RAFI festival 10.01.2024.
Prijave na 14. Production in – Pazin 10.01.2024.
Filmovi Imaginarne akademije Grožnjan u Klubu PFT-a 03.01.2024.
31-40/5677
Maillot nba pas cher
I thought that after two years, I knew replica handbags that Beatrice was a small gucci replica handbag in Pierre's many hermes replica handbags . I didn't expect it to be handbag replica positive result. Beatrice transformed this "night club little prince" into a happy replica handbags .





















Statistika posjeta