Animirana stvarnost
Između 245 filmova ukupno prijavljenih za 58. reviju hrvatskog filmskog stvaralaštva djece u Malom Lošinju najviše je bilo onih u slobodnom stilu, čak 65, a slijede ih animirani s 51 prijavljenim i radionički s 38, odnosno igrani s 37 ostvarenja. U službenu konkurenciju je međutim između 86 radova odabrano najviše animiranih, čak 22 ili četvrtina od ukupnog broja, pa 19 igranih, 13 radioničkih, samo 12 u slobodnom stilu ili svaki sedmi, 11 dokumentarnih i 9 TV-reportaža.
Zanimljivo je primijetiti kako je prošle godine, na 57. reviji održanoj u Sisku, najviše bilo igranih filmova, čak 73 ili trećina od ukupno prijavljenih, a ove se godine taj broj prepolovio. Animiranih je prošle godine bilo 56 prijavljenih, a to znači da uvjerljivo već duže vrijeme sa svojom rezerviranom četvrtinom predstavljaju možda najsolidniji dio ukupne godišnje produkcije dječjeg filmskog stvaralaštva. Ili da, viđeno očima malih filmaša, živimo u nekoj vrsti animirane stvarnosti.
Ove je godine zabilježen i malo veći broj dokumentarnih filmova, s 27 prošle godine na 29 ove, no nekada dominantna dokumentarna forma očito još mora čekati na stvarni oporavak, kao i njoj srodna, a često u razlikama nedovoljno prepoznata TV-reportaža. S druge strane, radionički filmovi su u silnom uzletu, s prošlogodišnjih šesnaest dostigli su ove godine čak 38 prijavljenih, odnosno više nego dvostruko veći broj, ali ih je samo trećina bilo dovoljno kvalitetnih da budu uvršteni u službenu konkurenciju. Radionice mogu biti snažan oblik širenja osnova filmske teorije i prakse, ali ako su zbrzane i nedovoljno kvalitetne jednako snažno gube pred višegodišnjim upornim i stručnim radom ustaljenih školskih filmskih skupina i klubova provjerene kvalitete.
Svakako valja voditi računa i o tome da je ovogodišnja produkcija bila znatno otežana izvanrednim uvjetima održavanja nastave i slobodnih aktivnosti u vrijeme pandemije korona virusa, pa su rezultati još impresivniji.
Da su mogli uživo sudjelovati na 58. reviji, malim bi filmašima (i ne samo njima) iz cijele Hrvatske svakako bili najzanimljiviji dobri dupini iz skupine kitova zubana, koji imaju hidrodinamičan oblik tijela, tamnoplave do sivkaste boje na leđima, svijetlo sive na bokovima i bijele na trbuhu, narastu od dva do četiri metra, a teški su između 100 i 150 kg. U Jadranu žive do trideset godina, u skupinama od tri do četiri jedinke iako se rijetko mogu sresti i skupine od njih tridesetak. Udišu zrak pa povremeno moraju izlaziti na površinu, a u potrazi za hranom mogu ostati u moru oko pet minuta. Postaju spolno zreli tek s deset godina, a razmnožavaju se svakih tri do pet, pa mogu imati vrlo mali broj mladunčadi. Majka nosi mlado dvanaest mjeseci i nakon toga ono živi s njom još tri do pet godina. Onda se odvaja te se mladunci udružuju u manje skupine koje su najzaigranije i jako radoznale pa se često približavaju brodovima ili obali i izvode razne vratolomije.
Lošinjski posebno vole bijelu ribu, osliće, trlje, ušate i druge, a u lovu, kao i u svakidašnjem životu, komuniciraju i koriste se eholokacijom, visokofrekventnim zvucima za traženje i hvatanje plijena i za dobivanje akustične karte okoliša, koje mi prepoznajemo kao pištanje. Dupini spavaju, a to rade jednom polovinom mozga i jednim okom uvijek budnim i obično u skupinama.
Projekt osnivanja posebnog zoološkog rezervata za dobre dupine u Cresko-lošinjskom akvatoriju provodi se od 1990. godine, a u prosincu 2014. cijelo je područje proglašeno dijelom Natura 2000 ekološke mreže Europske Unije. Zapadna obala lošinjskog arhipelaga prirodno je stanište dobrog dupina, a u tom području živi oko njih stotinu. Postoji i mogućnost posvajanja svog dupina, pa bi tako, bar virtualno, mnogo njih stiglo od Čakovca do Zaprešića, i dalje.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
|
