english
vijesti
kolumna M. Pansini
članice HFS-a
download
filmski kviz
o nama
produkcija
nakladništvo
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 

Odlazak velikog umjetnika i crtanog i igranog filma

U povodu smrti redatelja Vatroslava Mimice, prenosimo tekst Damira Radića napisan i objavljen prije nekoliko godina uz ciklus njegovih filmova u kinu Tuškanac.

U svjetskim je razmjerima prava rijetkost da isti sineast ostvari iznimne opuse u rodu crtanog (animiranog) i igranog filma. Uz Waleriana Borowczyka, Vatroslav Mimica vjerojato je najpoznatiji takav slučaj (zanimljivo je da su obojica rođeni 1923., Mimica nekoliko mjeseci ranije, i da su iste 1957. godine započeli crtano-filmski opus). Mimica je na film došao «izravno iz šume», kako se nekad govorilo, tj. kao mladi partizan i perspektivni komunist, pri tom i odustali student medicine ponajprije zainteresiran za područje kulture, prvi odgovorni urednik «Studentskog lista», poslije onoga rata, (bavio se književnom i filmskom kritikom i bio urednik u kulturnom časopisu Izvor), imenovan je prvo za generalnog, a potom umjetničkog direktora Jadran filma. Umjetničkih ambicija brzo se ostavio prestižnih funkcija i upustio u avanturu stvaranja dugometražnog igranog filma, a da nije ranije, kao što je u to vrijeme bio običaj, stjecao praksu na kratkometražnim reportažnim dokumentarcima. Usprkos tome, njegov debi U oluji (1952) punokrvna je melodrama s humornim i elementima pustolovno-kriminalističkog filma, osobito pamtljiv po antologijskoj sekvenci idile na plaži protagonista koji tvore potencijalnu malu obitelj. Nastavio je u žanrovskom tonu te 1955. ostvario neobičnu komediju Jubilej gospodina Ikla, mjestimično morbidno intoniran uradak sa znatnim osloncem na poetiku američkog slapsticka, o zagrebačkom industrijalcu koji je usnuo vrlo uznemirujući san (a da je riječ o snu, odnosno da je film zapravo oniričan, saznaje se na samom kraju).

Potkraj pedesetih i početkom šezedesetih godina, Mimica radi iznenadan zaokret i posvećuje se crtanom filmu, isprva kao suscenarist u tandemu s Vladimirom Tadejem, a potom i kao samostalan autor - režiser i scenarist. Nesumnjivo je da je, zajedno s Vukotićem, Kostelcem i Kristlom, Mimica bio ključna osobnost prve generacije Zagrebačke škole crtanog filma, one koja je izvršila proboj na svjetsku scenu i udarila temelje dvadesetogodišnje nazočosti hrvatskog crtića u samom kvalitativnom vrhu svjetske animirane produkcije. Upravo je Mimičin Samac iz 1958. prvi uradak Zagrebačke škole koji je ovjenčan inozemnom nagradom (i to na Venecijanskom festivalu!), a zajedno s filmovima Inspektor se vratio kući (1959) i Mala kronika (1962) predstavlja nezaobilazno mjesto svake ozbiljnije povijesti animiranog filma. Za razliku od prethodna ogledavanja u igranom filmu, usredotočenog na ovladavanje žanrovskim strukturiranjem, Mimica je u reprezentativnim crtano-filmskim ostvarenjima demonstrirao izrazitu modernističku samosvijest i lucidno pronalazio inovativne umjetničke postupke, uvelike oslonjene na iskustvo ondašnjih likovnih praksi (u nas Exat 51), plodno nadograđujući moderne animacijske zasade studija Stephena Bosustowa i drugih antidiznijevski usmjerenih stvaralaca.

Teme otuđenosti i postvarenosti čovjeka u dehumanizirajućoj suvremenoj civilizaciji, kao i snažna angažiranost za bolji svijet, kako se onda entuzijastički govorilo, protiv opasnosti atomske bombe i rata, za miroljubivu aktivnu koegzistenciju (u skladu s proklamiranim načelima pokreta nesvrstanosti u kojem je socijalistička Jugoslavija igrala jednu od ključnih uloga), te dakle teme koje je Mimica promovirao u okviru crtano-filmske produkcije naći će mjesta i u njegovim igranim radovima, kad se 1964. odlučio definitivno vratiti filmskom rodu kojim je započeo karijeru. Ne samo teme, nego i transparentna modernistička poetika bila je Mimičina crtano-filmska popudbina pa on između 1964. i 1967. ostvaruje modernističku trilogiju Prometej s otoka Viševice (1964), Ponedjeljak ili utorak (1966) i Kaja, ubit ću te! (1967), te postaje prvi autor s tadašnjih jugoslavenskih prostora koji sustavno i konzistentno gradi svoj opus u najbližoj relaciji s aktualnim strujanjima u svjetskom filmu. U Prometeju s otoka Viševice oslanja se na asocijativnost kao konstrukcijsko načelo, tehniku struje svijesti začetu u tom filmu posve razrađuje u Ponedjeljku ili utorku (prema predlošku Fedora Vidasa), da bi s Kaja, ubit ću te! (prema priči Krune Quiena) kreirao vjerojatno neprispodobivo poseban dugometražni igrani uradak cjelokupne hrvatske filmske povijesti, tvoreći čaroliju filma nizanjem slabo povezanih narativnih fragmenata i poetičnih slika, istražujući pri tom manifestacije ljudskog zla.

U kasnijim filmovima Mimica odustaje od transparentno modernističke poetike, ali destrukcija, zlo, netrpeljivost, podlost kao nezaobilazni sastojci ljudske prirode ostaju njegovim preokupacijama. Najizrazitije u osebujnoj triler-drami s horor elementima Događaj (1969), nastaloj prema priči A. P. Čehova, te Hranjeniku (1970), adaptaciji teksta Milana Grgića, u kojem pakao koncentracijskog logora dominantno ne izvire iz zločinačke nacističke prakse, nego iz samih logoraša, što je za onodobnu Jugoslaviju bilo vrlo smjelo viđenje stvari. Sedamdesetih, Mimica je dao svoj obol partizanskom filmu snimivši u Makedoniji Makedonski dio pakla (1971), te podcijenjenom društveno-kritičkom smjeru hrvatske i jugoslavenske kinematografije ostvarenjem Posljednji podvig diverzanta Oblaka (1978), filmom koji se idejno doima poprilično rigidnim (afirmacija one varijante samoupravljanja koja se oslanja na «stare borce», tj. SUBNOR kao najreakcionarniju instituciju socijalističke Jugoslavije, a kontra tzv. tehnomenadžera kao nositelja liberalnih stremljenja), no oblikovno fascinira dosljedno provedenim dokumentarističkim prosedeom (s kamerom iz ruke i odgovarajućom ambijentacijom i teksturom fotografije), koji se doima kao izravna preteča ultrarealističke poetike druge polovice devedesetih.

Još 1961. Mimica se okušao u žanru (pseudo)povijesnog filma, snimivši u talijanskoj produkciji Tvrđavu Samograd (film je poznat i pod naslovom Sulejman osvajač), slobodnu obradu bitke kod Sigeta, da bi se u završnom razdoblju stvaralaštva vratio (psudo)povijesnim temama. U sklopu obilježavanja četiristote obljetnice velike bune hrvatskih i slovenskih kmetova pod vodstvom Matije Gupca, započeo je realizaciju Seljačke bune 1573. (1975) koja je izrasla u respektabilan film povijesnog žanra i izazvala snažne kontroverze nepostavljanjem Gupca u središte zbivanja, nego izborom mladog kmeta za tzv. središnju inteligenciju djela. Šest godina kasnije Mimica je daleko prerano (kao uostalom i Branko Bauer) završio svoj opus obradom srpske narodne pjesme Banović Strahinja (prema scenariju Aleksandra Petrovića), polučivši uzbudljiv film o iskušenjima ljubavi u doba vjerskih i etničkih, opće-kulturalnih netrpeljivosti, prema tome i danas iznimno aktualan.

Prvi sustavni modernist hrvatskog i jugoslavenskog filma, svjetski relevantan crtano-filmski autor, intrigantno sklon etnografskim i 'prirodoslovnim' motivima, Vatroslav Mimica autor je koji je u hrvatsku (pa i ondašnju jugoslavensku) kinematografiju unio aktualne svjetske teme i oblikovnost, koji je umnogome deprovincijalizirao domaću filmsku scenu i čija kreativna ambicioznost (ne miješati s pretencioznošću kao jalovom ambicioznošću koja premašuje autorske mogućnosti) i danas može (i treba) biti orijentir našim uglavnom poražavajuće neambicioznim filmašima. (Damir Radić)


pošalji link | verzija za printanje

Filmska naSTAVa online u travnju 01.04.2020.
AUTOR U GOSTIMA: KAJAN BULIĆ 01.04.2020.
#ostanidoma 01.04.2020.
Natječaj za najbolju FLIP BOOK animaciju 01.04.2020.
Kućni film 01.04.2020.
Pisanje za film 26.03.2020.
Produžene prijave na radionicu kinematografije: Enigmatične slike s Fredom Kelemenom 26.03.2020.
POKREĆEMO BESPLATNU RADIONICU MALOG AUTORSKOG KARANTENA FILMA 26.03.2020.
Hrvatski filmski savez pokrenuo online videoteku 25.03.2020.
Odluka o odgodi natječaja za izbor tajnika Hrvatskog filmskog saveza 25.03.2020.
1-10/4629
Maillot nba pas cher
I thought that after two years, I knew replica handbags that Beatrice was a small gucci replica handbag in Pierre's many hermes replica handbags . I didn't expect it to be handbag replica positive result. Beatrice transformed this "night club little prince" into a happy replica handbags .





















Statistika posjeta