44. revija hrvatskog filmskog i videostvaralaštva
Bećarski paprikaš
Dok hoda dugom đakovačkom ulicom Ante Starčevića, poslije druge revijske projekcije koja je završila petnaestak minuta prije jedanaest navečer, čovjek na tren pomisli da je u zagrebačkoj Ilici. I ovdje je hotel tek na broju 156, a ima i za njim još kuća, i ovdje nema nikoga iza jedanaest navečer, tek po jedan par u haustoru, na svakih sedamdesetak kućnih brojeva i začudo, kod oba se činilo da On Nju nagovara na nešto. Sad, tko bi znao na što!? Na početku ulice jedan je od svjetskih trgovačkih centara, a malo udesno osvijetljena katedrala. Ma, baš pravi metropolski ugođaj.
Tek negdje na sredini ulice osjeti se, iz dvorišta iza obiteljskih kuća, poznati miris svinja. Približava se nekadašnji Dan republike, a to je uvijek bilo omiljeno vrijeme za svinjokolje. Doduše, nekada je u to doba snijeg već bio zapao i zajapurenim bi mesarima mraz štipao obraze dok bi trojica u cik zore vukla svinju za rep i stražnje noge, a četvrti zamahivao nožem prema njenom vratu, no sada je sve drugačije pa i snjegovi padaju rjeđe i tope se već drugi ili treći dan. No, čini se da je kod svinja genetski usađen taj strah od poznatoga datuma pa im adrenalin u slutnji bliske smrti pojačano skače i nekoliko dana ranije. Možda zbog toga tako intenzivan miris.
Revija je počela obilaskom dvije fotografske izložbe, na jednoj su recentni radovi polaznika Radionice za digitalnu fotografiju na ovogodišnjoj Školi medijske kulture Dr. Ante Peterlić, a na drugoj povijesne snimke iz šest desetljeća djelovanja Foto-kino kluba Đakovo. S nekoliko me gledaju tople oči Nade Varšave, koja je četvrt stoljeća bila predsjednicom Kluba, a nekoliko godina i Kino saveza Hrvatske. Gotovo mi se učini da čujem i njen ugodan alt, iz onih davnih dana.
Susret filmaša u Đakovu davne 1969. godine
Prva je projekcija bila slavljenička, s nekoliko odavno snimljenih i uglavnom crno-bijelih dokumentarnih filmova đakovačkih autora, od kojih je jedan bio i bez tona. No, sreća je da su i takvi sačuvani, za razliku od ne tako malog broja onih koji su kroz godine nestali, poslani na domaće i svjetske festivale, a nisu se vratili ili su izgubljeni na drugi način. Većina je naravno sačuvana, kao i mnoge diplome i priznanja za osvojene nagrade. Šezdeset godina, i još jedna, zaslužuju pažljivo arhiviranje i čuvanje uspomena na autore kojih više nema i njihova djela, jednako kao i na nove generacije koje stalno dolaze u klub.
A zatim se, nakon pozdravnih govora Damira Tomića i Marije Ratković Vidaković te službenog otvaranja koje je proglasila potpredsjednica Sabora Dragica Zgrebec, prešlo i na prve dvije službene projekcije.
Na prvoj je prikazano dvanaest igranih, dokumentarnih, eksperimentalnih i animiranih filmova te video spotova, a na drugoj deset iz jednakih kategorija. Najduži je trajao 35 minuta, a najkraći samo jednu. Sačinili su ih samostalni autori, studenti i klubaši, a teme su im bile raznolike i zanimljive pa će đakovačka revija očito biti zapamćena i po brojnosti filmova i autora i po njihovoj raznovrsnosti.
Iako je na domjenku bilo svakakvih đakonija, kako je to u Đakovu već i red, pogled mi se, a odmah zatim i jezik, zalijepio za kruh i mast. Kruh je bio mekan i podatan, mast tanko namazana, kako i spada, a po njoj rasuta mljevena crvena paprika. Da je još gore bilo obilno koluta luka, cijeli bi se gastronomski užitak mogao slobodno nazvati bećarskim paprikašom! Nisam dirao frakliće sa šljivovicom, ni miješao vina, pa je sve prošlo bezazleno. Slavonija je to, baja moj!
Duško Popović
|
