Filmovi Pavla Štaltera
Karanac je turističko i ugostiteljsko, lijepo uređeno selo u Baranji, poznato po brojnim restoranima od kojih je onaj Bajin (vlasnik dočekuje goste s fraklićem rakije u ruci, praveći se da se mora sakrivati i bježati od žene, koja mu to kao brani) najomiljeniji, rustikalnim prenoćištima i vinskim podrumima.
I kao rodno mjesto Pavla Štaltera, restauratora, ilustratora, animatora, scenografa, scenarista i redatelja animiranih filmova, rođenog ovdje prije osamdeset i osam i pol godina, 25. studenoga 1929.
Štalter senior je bio učitelj pa je i sina usmjerio školovanju, od Karanca, preko Osijeka do Zagreba, gdje je 1955. diplomirao na Akademiji primijenjenih umjetnosti, u klasi profesora Ernesta Tomaševića. Radio je kratko kao restaurator, a od 1958. godine bio zaposlen u Studiju za crtani film u Zagreb filmu, gdje će kao scenograf realizirati pedesetak crtanih filmova, postavši jednim od najistaknutijih scenografa Zagrebačke škole crtanog filma, a kasnije i autor nekoliko iznimno zapaženih radova u kojima je likovnost dominantna kategorija.
U srijedu, 30. svibnja, u maloj dvorani Hrvatskog filmskog saveza odnosno kina Tuškanac prikazani su filmovi Peti iz 1964., u kojem je Štalter bio scenograf, glavni crtač, scenarist i koredatelj (sa Zlatkom Grgićem), višestruko međunarodno nagrađena šarmantna priča o gudačkom kvartetu kojem jedan trubač ometa svirku, sve dok ga ne budu prisiljeni primiti među sebe, Maska crvene smrti iz 1969., nastao u surežiji s Brankom Ranitovićem, u kojem je Štalter i glavni crtač, glavni animator i scenograf, nastao prema priči Edgara Allana Poea, vjerojatno njegov najpoznatiji film u kojem je prvi put upotrijebio animaciju čisto slikarskih površina, pa bajkoviti Sedam plamenčića iz 1975., koji je bio njegov prvi komercijalno zapaženi film, Ivica i Marica iz 1980., osuvremenjena bajka u kojoj su glavni likovi toliko nesnosni i zločesti da na kraju vještica mora pobjeći od njih, zatim Kuća br. 42, iz 1984., nostalgična priča o starom Zagrebu koji se smatra jednim od zadnjih klasičnih ostvarenja Zagrebačke škole crtanoga filma, a nastao je direktnim nanošenjem uljane boje na cel te njegov posljednji crtani film Posljednja stanica iz 1987., rađen po scenariju Pere Kvesića. Svi su filmovi snimljeni u produkciji Zagreb filma.
Štalter se posebno bavio istraživanjima likovnih tehnika u nekoliko jednominutnih crtanih filmova, surađivao je 1972. kao glavni animator u Bourekovu animiranom filmu Mačka i kao koautor u hrvatsko-kanadskom igrano-animiranom filmu Man the Polluter (Štalterova i Bourekova epizoda objavljene su 1973. kao samostalni crtić Love Story), a sredinom sedamdesetih je u Filmoteci 16 realizirao, u režiji Radovana Ivančevića, šest nastavnih element-filmova iz nacionalne povijesti. Radio je 1979. kao koscenarist sa Zlatkom Grgićem, Zdenkom Gašparovićem i Milanom Blažekovićem na četvrtoj sezoni serije Profesor Baltazar, u kojoj je i sam kao redatelj realizirao pet filmova.
Kao ilustrator je surađivao s izdavačkim kućama Školska knjiga i Mladost na ilustriranju udžbenika, knjiga za mlade i dječjih slikovnica, a istaknuo se i pedagoškim radom na Odjelu za animirani film Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Dobitnik je niza značajnih domaćih i inozemnih nagrada i priznanja, među ostalima i Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 1995. godine.
Uvod u projekciju je dala animatorica i redateljica Ana-Marija Vidaković, koja je odabrala filmove što ih je za ovu priliku ustupio Zagreb film. Projekt Večeri animacije organizira ASIFA Hrvatske uz potporu Hrvatskog filmskog saveza te financijsku potporu Hrvatskog audiovizualnog centra.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
|
