english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2017.
83

NEZAVISNI DUH

Like, share, error, fail...

Fuck Off I Love You, Hrvatska, Anđelo Jurkas, 2017.

Zbog čega nekog – volimo? Zašto se odlučujemo da nekome poklonimo svu svoju osjećajnost, pa onda i tijelo i dušu, ostajući prema njemu posve ogoljeni? Ova preteška, prepatetična, nadasve neodgovoriva pitanja postavljaju se, valjda od biblijske Pjesme nad pjesmama. I jednako su preuzetna… jednako zaludna. Civilizacijski i umjetnički pokušaji da se dopre u blizinu odgovora na to pitanje raznolikih su dosega. Ljepota tijela (i duše?), seksualna (i karakterna) privlačnost, ono je ne sais quoi… sve se to lomi u pokušajima objašnjenja.

Preteškom zadatku, ali ne i s preteškim naporom, posvećuje se i Anđelo Jurkas. Hrvatski publicist, pisac, redatelj, glazbenik, urednik, novinar… medijski pedagog, dodao bih ja na prethodeći službeno autorizirani niz – ozbiljno se odlučio postati perjanicom najnovijeg vala HR-kinematografije. Fuck Off I Love You drugi je dio namjeravane kino-trilogije o ljubavi, ili o odnosima muško-žensko. Trilogija? Ovo zvuči poput velikih slikarskih triptiha Hieronymusa Boscha iz davnih vremena, ili, pak, slično artistički zahtjevnih trostrukih albuma poput Sandiniste Clasha… no najbližim se po filmskom usredotočenju na temu čini Kieśzlowski, koji u devedesetima snima trilogiju po bojama francuske zastave, pače i po načelima egalité, liberté, fraternité!? NE, NE… ne treba se bojati pretencioznosti ovoga tipa, nakon što smo odgledali nešto poput Boschova Vrta zemaljske naslade u Jurkasovoj verziji. Kod našega se autora radi o pomalo predugom kino-filmiću hibridne žanrovske teksture. Naracija kreće u Ich-formi… premda će prvi solilokvij u filmu izgovoriti prelijepa Ena (Doris Pinčić), a koja će fatalnim usudom pokrenuti retrospekciju. U ulozi naratora Alvina, Jurkas će nas odmah zasuti tiradama pomno složenih opservacija o prirodi one prave, istinske ljubavi kao neponovljivog bljeska koji se zbude u pet sekundi.

Međutim, takova ljubav ne postoji (ili, možda ipak?), kako ni u zbilji, tako ni u strukturi filmske priče. Dakle, potka je poprilično jednostavna. Rekao bih, gotovo do banalnosti, no od te se banalnosti ne odustaje ni u najfilozofičnijim dijalozima kojima nas prečesto bombardira sam autor. Prva, prava protagonistova ljubav, Ena nestaje iz njegova života kako bi ovaj sublimirao svoju tragiku u nekom drugom mediju, ponajprije u budućem romanu, po kojemu film i nosi ime. Ali, naravno, Jurkas je dijete novog milenija. Njegov je bijeg u uzvišenu literarnu formu, zapravo, popločen svom silom vizualno-auditivnih označitelja suvremene digitalne ere. Insertiranjem ikonica s mobitelskim porukama u teksturu slike nepogrešivo određuje duh nove epohe. Međutim, ne prejudicira li tim autorskim domišljajem Jurkas i dramaturški ćorsokak što će ga do konca filma razriješiti poprilično nemuštim happy endom?    Elem, nakon tragičnog završetka istinske ljubavne veze, autor nam niže cijeli niz failova i errora u njegovim daljnjim ljubavnim avanturama. Neke su od njih groteskne, druge karikaturalne, treće konstrukti medijskog žutog tiska – ali niti iza jedne od njih ne ostaje dojam drukčiji od neuspješnog pokušaja zabavljanja gledatelja. (No, tko sam ja, pak, da zanovijetam i tražim nešto više od toga??)

Anyway (da i ja slijedim žargon kolokvijalnog ozračja iz filma), krah prve, fatalne veze i niz površnih seksualnih avantura doima se poput pikarske travestije. Negdje pri sredini filma razvija se i druga ozbiljna veza što će je protagonist sebi razotkriti takovom u svojoj potrazi za izgubljenom ljubavi. Naime, s kime Alvin razmjenjuje vizualno zalihosne SMS-poruke kada počinje retrospekciju za svoj najavljeni roman o muško-ženskim odnosima? Izvjesna Alex, a sad Zvezdana (Jana Milić) dovest će protagonista do Beograda kao mjesta ultimativne popravljene stvari. Jer, reći će Alvinov otac (Stojan Matavulj), nešto poput: „Mi smo nekad popravljali stvari“. Super…  No ostaje nam jedno poprilično invazivno pitanje za takovo dramaturško razrješenje – mogu li se stvari danas (još) uopće popraviti? Uvijek riskirajući da kao stari prdonja pridikujem, te da budem konzervativan po pitanju površnosti seksualnog avanturizma (dobro se jebemo, ali nekaj fali!?), reći ću tek: NE, nema povratka na staro kao nekog iznuđenog naravoučenija!


Fuck Off I Love You

Kako Jurkas uobličuje nekovrsnu cjelinu svog kino-uratka? Kakova forma opravdava gore izneseni sadržaj njegova artističkog essaya? Opet, kakav nam vizualno-auditivni amalgam Jurkas potura kao površinu iščitavanja nečega što bi se moglo prepoznati kao autorska poruka? Najprije, ništa tehnologijski autoru nije strano… Vedute Rijeke i oblaka koji prolaze iznad grada i luke artificijelno su manipulirane, no jesu li i artistički svrsishodne i uvjerljive? Ili to, možda, i nije toliko važno? Rascjepkana naracija, koja nam se na početku podastire u spomenutoj Ich-formi, držim, obećava nam puno više od površnosti i skokovitosti, što nam se nudi sve do samoga kraja filma. Gotovo klasična tragika uvodne storije unekoliko nas zavarava. Naime, o tomu da će biti riječi o – ljubavi. Više se ipak sve svodi na muško-ženske, seksualne odnose… Nadalje, ovakov autorov odabir svojevrsne hibridne žanrovske forme – ljubić, komedija, video-intervju, travestija… i štogod više – upotpunjena je nastupom raznih celebrityja i popularnih osoba s estrade, a s kojima se autor očigledno i u privatnom životu počesto susreće. Huljić, Banfićka, Gibonni, Hladno pivo… svi oni imaju ulogu privući u kino-dvorane još ponekog tko ne nasjeda na humanitarno-promo akciju Kupujmo hrvatsko, tako što će nešto love odvojiti na ulaznicu za HR-film.

Ne znam… možda je moj organ za humorno i duhovito beznadno atrofirao(?), no ne mogu se oteti dojmu da sekvence u kojima (i meni) omiljeni rokeri iz Gajnica prodaju suvenire s ribama te ona u kojoj Mario Kovač i ortak kidnapiraju bogatu karatisticu – jednostavno NISU SMIJEŠNE. Isto tako, urnebesna scena seksanja u autu nakon posjeta narodnjačkom klubu, bila mi je groteskna, bizarna i glupa, iako je fora o uporabi korištenog kurtona – žovijalno-šeretska. (Opet anyway, BTW, neki par od petnaestak prisutnih u kinu, od srca se smijao.)

Autorski je Fuck Off I Love You, ponavljam, postmoderni žanrovski hibrid. Spoj igranih dijelova, (kao) slučajno snimljenih crtica druženja, poetike video-spota, reklamne estetike, fingiranih psihijatrijskih seansi poput onih TV-serije Na terapiji itd., itd… U najboljem, moglo bi to biti ono što u istoimenom davnom komadu Pirandelllo naziva Večeras improviziramo.


Fuck Off I Love You

Najproblematičnijom mi se, pak, u fakturi filma čini epizoda protagonistove analize seks-avanture s glumicom Petrom (Judita Franković). Ista je, čini se, htjela ispasti pametnom. (Ne glumica, već sekvenca…). Naime, simulacija Soderberghovog Seksa, laži i videovrpci (1989.), u statičkom kadru glumačke improvizacije, dugačka je, dosadno i nepotrebno zamorna u cjelokupnu postavu. Metafilmska dimenzija – naime, glumi li Judita Franković ovdje sebe, neku Petru, ili glumi li ona da glumi nekoga tko glumi u Jurkasovu filmu koji ju je angažirao da upravo ovdje glumi?? – čisti je fake, ili fail, da slijedim žargon autora. (A što tek reći za kraću, ali još zamorniju sekvencu s Jelenom Perčin?)

Ipak, ako sam u jednom ranijem napisu sagriješio prema Jurkasu i proglasio ga dijelom svojevrsnog trenda HR-kina, groteskne trash-travestije (uz Livakoviće Svinjare, Lavinu Stanislava Tomića ili, pak, omnibus Transmania) – mea maxima culpa. Unatoč tomu što nisam primijetio da Fuck Off I Love You vrvi od feel good momenata – a što je vjerojatno uzrokovano glazbom u podlozi filma – ovaj autor nije bez talenta za prepoznavanje nekih bazičnih ljudskih osjećaja. Uvodna sekvenca s (ne)prežaljenom ljubavi doista donosi nekoliko lijepih, ljubavni(čki)h sličica, popraćenih i iskrenom off-naracijom. Međutim, kao da se sam autor preplašio da neće biti dovoljno feel-good!? Ostatak se filma okreće prečestom cool-pametovanju medijske protočnosti, s poprilično neuvjerljivim obraćanjem svojim starcima kao konačnim odgojnim orijentirima u stvari ljubavi, zapravo u održavanju dugotrajne veze živom. Jurkas očito poznaje puno poznatih ljudi. Wow! Samo po sebi to će mu donijeti puno, puno klikova, lajkova, šeranja… Ali, je li samo to ono što je želio postići svojim medijski spektakularno najavljivanim filmom? Je li se moglo u ovom uratku pronaći i nešto više… primjerice, da se barem malo dotakne i socijalne zbilje (tj. patologije sredine) u kojoj živi i radi? Možda to i nije bila namjera mu, ali… nakaznoj je sakraliziranoj HR-državoTVORnosti nedavna nakana bila obračunati se s njime kao novim Frljićem. Iako nisam isprva imao namjeru na taj način dovršiti napis, on se pokazuje indikativnim, kako za Jurkasa tako i za ozračje u kojem djeluju ovdašnji filmski autori.

Fuck Off moralna vertikalo hrvatske stvariI Love You hrvatski zavičaju, gdje odrastah i živjeh ljepše i mentalno slobodnije negoli uz osloboditelje.

Marijan Krivak

Debi debakl glazbenog gorostasa
Mistika slike (slika iza slike)

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum





















Statistika posjeta