english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2017.
83

NEZAVISNI DUH

Mistika slike (slika iza slike)

Mate Ugrin: Mjesta u blizini (Njemačka/Hrvatska, 2016.), U međuvremenu (Njemačka/Hrvatska, 2017.)

U dvama kratkim igranim filmovima-blizancima Mjesta u blizini (HFBK Hamburg i R44, 20 min, 2016.) i U međuvremenu (HFBK Hamburg i R44, 18 min, 2017) Mate Ugrin manifestno produljuje trajanje statičnog kadra do krajnjih granica izlagačkih normi specifičnih za narativne forme, opetovano pozivajući da zaboravimo priču i na mjesto toga u pojavnost slike upišemo dimenziju vremena, odnosno trajanja i zaronimo u njezinu kontemplativnu nadstvarnost. Ispod svake slike skriva se druga slika, ona koja služi kao refleksija unutarnjih stanja likova koji nastanjuju film, kao i meta-prostor u kojem su zatočene njihove iluzije i fantazije. U ovim nas filmovima slika izaziva svojom okrutnom nepomičnošću, okovana čistim trajanjem.

Mjesta u blizini otvaraju se blizim planovima trojice tinejdžera koji pognutih glava promatraju nešto izvan samog kadra. Njihova nagost i zvukovi prirode sugeriraju nam da se nalaze na obali rijeke ili jezera, no nakon što svakog od njih prikaže izbliza Ugrin ne širi plan da bi prikazao kontekst u kojem se nalaze, već umjesto toga nudi polutotal tamnozelenih krošnji šume, a tek onda prikazuje trojicu protagonista u širem planu, uokvirujući ih tako da i dalje ne vidimo u što je to uprt njihov zamišljeno-odsutan pogled.

Ovaj postupak jedna je od temeljnih karakteristika Ugrinova stila koji podređuje pripovijedanje građenju emocionalne atmosfere koju karakteriziraju figure rastanka, čekanja i dokolice. U predstavljanju melankoličnih emocionalnih stanja svojih junaka, koja bi u klasičnom narativnom izlaganju bila tek simptom, Ugrina do krajnosti usporava ritam cjeline čineći upravo atmosfere ulovljene pojedinim kadrovima središnjim sadržajem filma. Nakon što se zadržao na pognutim nagim melankoličnim tijelima, autor nas odvodi u sliku krajolika ne bi li netom prikazanom podario dodatnu dimenziju kroz sidrenje emocija u čistoj slici lišenoj utega pripovijedanja.


Mjesta u blizini

Ugrinu je tu od velike pomoći izuzetan snimateljski rad Ivana Markovića s kojim je surađivao na oba filma, a koji je sposoban u prvi plan izvući ona najefemernija kretanja unutar slike kao što je kretanje lišća ili sjenki i učiniti ih sastavnim dijelom dramaturgije kadra. Prizor krošanja koji će Ugrin ponavljati kroz film ima funkciju da dodatno produbljuje intuitivnu slikovnu dramaturgiju filma sazidanu od niza pomno strukturiranih bilježenja izdvojenih momenata u monotonoj svakodnevici protagonista. U njihova suptilna emocionalna podrhtavanja Ugrin gravira promišljene vizuale krajolika i interijera koji ih okružuju, a koji rezoniraju kao vizualni otisci određenih stanja kroz koje ovi prolaze. A to su stanja koja povezujemo s iskustvom rastanka i odlaska - oba filma, naime, bilježe trenutak u kojem jedan od tri mlada protagonista povezana prijateljstvom napušta malu sredinu ne bi li potražio sreću u bijelom svijetu. Sinopsisi obaju filmova gotovo su identični, a identična je i tema kojom se bave kao i postupci kojima je filmski uobličena. Jezik, govor i pripovijedanje posvema su preplavljeni emocijima slike koje komuniciraju van utabanih mentalnih recepcijskih kanala.

Ima nešto nevjerojatno odvažno u činjenici da je Ugrin u vremenskom okviru od godinu dana na komplementarnim lokacijama okolice Beograda, u slučaju Mjesta u blizini, te rudarskog, planski izgrađenog gradića Majdanpeka, u slučaju U međuvremenu, snimio dva filma o istoj temi, izvedena istom metodom – čak i naturščici iz jednog filma pomalo nalikuju onima koji se pojavljuju u drugom. U oba ostvarenja Ugrin nas suvereno vodi u paralelne stvarnosti, u kojima je vrijeme nadomak zaustavljanja, a u njemu uhvaćeni ljudi već predani prošlosti.


U međuvremenu

U filmu U međuvremenu Ugrin se bogato koristi igrom riječi i slike, jer pod kadrove podvlači voice-over koji nalikuje pismu koje njegov autor nikada neće poslati. Dok njegove riječi opisuju život koji se nikada neće dogoditi, a iza kojeg čuči ljubav koja se neće ostvariti, Ugrin nas drži prikovane za totale prirode i mjesta u kojem protagonist odlučuje ostati zarobljen – u riječima koje izgovara je fantazija, u slici ostaje tek otisak tuge i čežnje koji zaglušuju monotoniju njegove životne rutine. U trenutku kada neispunjene čežnje doživljavaju vrhunac,  Ugrin nas ostavlja nad totalom šumovitog brijega koji se iznenada ruši – baš kao što se urušava unutarnji svijet protagonista odsječenog od života kojeg želi živjeti.

Mjesta u blizini i U međuvremenu smješteni su prijelomne trenutke nepoznatih mladića osuđenih na životarenje u prostorima koji se nalaze izvan utabanih tokova povijesti, malena mjesta smještena na istinskoj periferiji, jer se u njima prošlost još nije dovršila, a budućnost nikada neće ni stići. Riječ je o mjestima koja su nekoć imala neki smisao, no sada su postala samo velika zagrada u kojoj se vrijeme zaustavilo u permanentnom stanju zaborava. I dok protagonisti Mjesta u blizini vrijeme provode uz obale rijeke, protagonisti U međuvremenu pak pohode zatvoreni bazen koji je istovremeno veličanstven u svojoj monumentalnoj modernističkoj arhitekturi razvijenog socijalizma, i zastrašujuć, u očiglednoj istrošenosti što je donosi neprikriveni i nezaustavljivo djelanje vremena. Te topose namijenjene uživanju i dokolici Ugrinovi junaci ispunjavaju čekanjem i žudnjom za nečim većim i drugačijim od života koji imaju pred sobom.

Istražujući filigranskom vještinom individualne sudbine koje tužno pulsiraju ispod okrutne i isprane površine periferije svijeta Ugrin se vraća arhetipskoj temi sudbine i smisla. Jer savršeno oživotvorena atmosfera koja ispunjava njegova mjesta u blizini jest ona iz Čehovljevih drama u kojima sve tek čeka da se dogodi, a u međuvremenu, dok se čeka Godota, prepušteni smo promatranju okrutnog djelovanja vremena i zaborava. Nižući slike tihog postojanja Ugrin im poklanja trajanje, misli i osjećaje. U njegove misaone kadrove ljudi ulaze i izlaze bez neke dokučive dramaturgije koja bi njihovoj priči poklonila smisao. Ostaju miris, okus i boja dugih trenutaka koje su proveli čekajući da se život konačno dogodi – evo ga, sad će.

Višnja Vukašinović

Like, share, error, fail...
Debi debakl glazbenog gorostasa

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum





















Statistika posjeta