Mirko Piv­če­vić: SNI­MA­TELJ­SKI RAD U FIL­MU "TA DIV­NA SPLIT­SKA NOĆ"

Uvod

Tema moga diplomskog rada snimateljski su, tehnički i laboratorijski postupci kojima sam se koristio pri snimanju filma Ta divna splitska noć. Nekoliko je razloga zbog kojih sam izabrao ovu temu, a kao važan istaknuo bih izbor tehnološki gotovo zaboravljena crno-bijelog negativa, nekada poznatog istočnonjemačkog proizvođača filmova, kao i laboratorijski postupak koji sam primijenio pri izradi kopije filma. Snimateljski rad može biti zanimljiv i zbog nagrada za fotografiju koje je film dobio na filmskim festivalima. Sve o filmu, njegovu nastajanju, snimateljskim i laboratorijskim postupcima, ali i o nepredviđenim okolnostima tijekom i nakon snimanja opisat ću u daljem tekstu radnje.

Radnja filma smještena je u doba nakon Domovinskog rata u Splitu. Vrijeme je to nesigurnosti i stanja u kojem je ljudski život izgubio na vrijednosti, a njegovi odjeci mogu se na neki čudan način i danas osjetiti u zimskim noćima i nelagodi mračnih ulica Dioklecijanove palače, ili Geta, kako Splićani nazivaju taj dio grada. Vrijeme je to u kojem je mnogo ljudi izgubilo nekoga u ratu. Povratnici s bojišnice ostali su bez posla, nagrizale su ih ratne traume, droga i alkohol. Umirovljenici, svedeni na rub egzistencije, kopaju po smeću, a mladi ljudi bez svijetle perspektive odrastaju na ulicama prepunim heroina, koji se u ratnom bezvlađu proširio poput suvremene kuge.

Grad su naselili izbjegli i prognani ljudi, jadni i neprilagođeni, duboko ukrijenjenih navika koje se sukobljavaju s urbanim načinom života. Mijenja se identitet grada, kao i njegov dijalekt. Urbano stanovništvo pretvoreno je u manjinu te razasuto poput apokaliptičnih nomada traži komadiće bezbrižno proživljene prošlosti. Osobno sam i sam svjedok tog vremena. Grad je noću uistinu djelovao mračno i izgubljeno, kao da je već odavno s one strane zbilje. Najslušanija radio emisija toga doba imala je depresivan i znakovit naslov Grad koji se užasavao zalaska sunca.

Ideja crno-bijele fotografije bila je redateljeva, inicijativa s kojom sam se nakon pročitana scenarija odmah složio. Tema filma zahtijevala je mračan i depresivan ugođaj fotografije kako bi se što bolje prikazalo razdoblje života grada za koje se svi skupa nadamo da je daleka prošlost. Reduciranje boje u crno-bijelo i snimanje noću u niskom ključu držao sam dvama najvažnijim faktorima fotografije filma. Tražio sam ugođaj mraka iz kojega bi provirivala tužna i prljava lica protagonista filma.

Drugi, jednako važan razlog izbora crno-bijele tehnike snimanja, bila je kontrola scenografije. Radili smo na lokacijama gdje nismo mogli kontrolirati boju svjetlećih reklama, ulične rasvjete, kao ni izloge prodavaonica kojih je središte grada prepuno. Činilo mi se nemogućim ostvariti kontrolu i jedinstvo boje u takvim uvjetima. Držao sam da moramo provesti vrlo radikalan potez, kakav i jest snimanje crno-bijelom tehnikom. Boju sam počeo tretirati kao višak koji bi ometao i narušavao sliku filma.

Mirko Pivčević