Povodi

Ajde, dan... prođi...: tko, što, kada, gdje i zašto?

Vjerojatno većina članova različitih klubova ili udruga tehničke kulture pristupa odabranim aktivnostima u skladu s temeljnim značenjem pojma amater, tj. ljubitelj, nestručnjak, osoba koja obavlja neki posao iz sklonosti, a ne profesionalno. Kod nekih se, ipak, javi i potreba za izjednačavanjem s profesionalcima, bilo kao težnja da se dodatno dokažu u području koje su izabrali, bilo kao pokušaj da iz amaterskoga statusa prijeđu u profesionalni i svoju naklonost pretvore u profesiju. Takav je odnos najčešći u onim aktivnostima koje osim tehničkih imaju i druga obilježja, poput umjetničkih, u fotografiji i filmu prije svega. I opet, u većine takve težnje i namjere i ostanu tek željama i planovima, jer se na putu njihova ostvarenja ispriječe najrazličitije i nepremostive prepreke.

Matija Klukovićpočeo se amaterski baviti filmom u Kinoklubu Zagreb, gdje je 2000. snimio prvenac Harmonija zabluda, a u produkciji KKZ snimio je i filmove Instrumentals (2001), odnosno Vedranovo kratko bolovanje (2003). Irena Markovićsnimila je 2000. u Kinoklubu Zagreb film Cigareta, godinu poslije Rew, a 2002. i 2003. i svoj treći film Sutra? / Tomorrow?. I Krsto Jaram snimio je te, očito važne i plodne 2001, u Kinoklubu Zagreb svoj prvi film Post mortem. Marko Majerski potpisao je 2001, s kolegom Denisom Borićem, autorski film Stranci u noći, a godinu nakon toga njih se dvojica pojavljuju i kao autori Koncepta, jošjednoga filma u produkciji Kinokluba Zagreb. Konačno, i Slaven Kopač 2001. snimao je u Kinoklubu Zagreb, a film mu se zvao Pu...ku...pe.

Ajde, dan...prođi, Matije Klukovića

A onda je Matiji Klukoviću sinula ideja o okupljanju svih njih, i jošnekih kolega i prijatelja, na stvaranju pravoga, profesionalnog igranoga filma. Prvobitno je i Ajde, dan...prođi... doduše bio zamišljen kao kratki, amaterski film u produkciji Kinokluba Zagreb, no nakon višegodišnjih priprema, razmišljanja i kombinacija ipak se krenulo, u produkciji Focus Media d.o.o. za filmsku i videoprodukciju, na snimanje neovisnoga dugometražnoga igranoga filma. Nastajao je pune tri godine, a Klukovićpotpisuje montažu, scenarij i režiju, Irena Markovićveoma složenu produkciju, Krsto Jaram dizajn špice, a i svi su ostali na ovaj ili onaj način uključeni u nastanak filma, u kojem neki od njih i glume, uz profesionalce poput Marije Kohn, Asje Jovanovići Mije Oremović, odnosno poznate osobe iz javnoga života, od pjevača Stjepana Jimmyja Stanića do pisaca Borivoja Radakovića i Predraga Raosa ili redatelja Ognjena Sviličića.

Film je prikazan na Libertas Film Festivalu u Dubrovniku i na Zagrebačkom filmskom festivalu, u sklopu programa Kockice, gdje je dobio glavnu nagradu, Zlatna kolica. Službena je hrvatska premijera održana u prepunom kinu Tuškanac, 11. siječnja 2007. Za divno čudo film je snimljen za samo 250.000 kuna proračunskoga novca, što je upravo nevjerojatan podatak, jer se u Hrvatskoj igrani filmovi snimaju tek ako je osigurano nekoliko milijuna kuna. Klukovićje novac za snimanje filma zaradio pišući scenarije za sve brojnije sapunice, koje se u nas učestalo snimaju u svim televizijskim kućama, a morao se uz nedostatak financija suočiti i s nepovjerenjem i sumnjama mnogih da je tako nešto uopće moguće napraviti. Ostvarena je i zanimljiva suradnja amaterskih stvaralaca s profesionalcima, poput Dubravke Premar i Gordana Fučkara, koji su oblikovali ton, a gledatelje je čini se najviše očarala crno-bijela kamera Bojane Burnać, koja je, uz česte i promišljeno složene promjene rakursa i pomno odabrane kadrove, svakako najdojmljivija vrijednost filma.

Ajde, dan...prođi, Matije Klukovića

Kad su počinjali, vjerojatno nitko od njih nije ni slutio da će se njihov film konačno naći i u off-programu Međunarodnoga filmskog festivala u Rotterdamu, za koji obično kažu da je najbolji inkubator novih filmskih talenata, te na Bangkok International Film Festivalu. Posebno je u to bilo teško vjerovati nakon što je film odbijen na prošlogodišnjemu Pulskomu festivalu, jer je procijenjeno da debitantsko ostvarenje bez čvrste povezanosti brojnih fabularnih priča, koje teku usporedno (u podnaslovu se kaže da je to dramski puzzle u 22 slike), a da se sve do kraja filma ne sretnu i logično povežu, kako bi se očekivalo u nešto standardnijim dramaturškim pristupima, neće pronaći publiku.

Pa ipak, upornost se isplatila! Prepoznali su ga najprije kolege iz Kinokluba Zagreb, koji su mu dali potporu i sudjelovali na različite načine u realizaciji, te dio hrvatskoga profesionalnog filmskog miljea, te se projekt Ajde, dan...prođi... Matije Klukovića i društva stao sve uspješnije i prodornije kretati po domaćim i stranim filmskim dvoranama i osvajati, nakon čuđenja i nevjerice, nagrade i priznanja. Hoće li se Klukovićpridružiti slavnim imenima koja su svojedobno okusila čari filmskoga amaterizma, da bi se zatim otisnula u profesionalne vode, poput Lordana Zafranovića, Tomislava Radića, Vinka Brešana, Zrinka Ogreste ili Gorana Dukića, ili će se opet vratiti klupskom amaterizmu, možda i nije najvažnije. Bitno je da se jošjednom pokazalo kako upornost, predanost, talent i znanje mogu dovesti do ostvarenja lijepoga sna. Možda će istim putem krenuti i neki drugi član Kinokluba Zagreb ili nekog drugog amaterskog filmskog kluba u nas, a Matija Klukovići njegovi prijatelji bit će mu neka vrsta smjerokaza.

Duško Popović