Povodi

Ženski kutak iranskoga filma

Uz ciklus iranskoga filma (8. do 13. ožujka 2006.) i okrugli stol u kinu Tuškanac

U protekla dva desetljeća iranski je film dobio važnost prve globalno raširene iranske umjetnosti. Poticaj za to kretanje i srodna pitanja o iranskom kulturalnom modernitetu i filmskoj kulturi omogućili su autorski filmovi (na primjer, Bahrama Beizaija, Daryusha Mehrjuija, Abbasa Kiarostamija, Bahmana Farmanare, Rakhshan Bani-Etemad, Mohsena Makhmalbafa, Amira Naderija i Sohraba Shahida Salesa) otkriveni izvan Irana, isprva na europskim i sjevernoameričkim festivalima, ali je ubrzo proces upoznavanja iranskog filma, od njegova procvata sredinom 1960-ih do danas, zahvatio i širu međunarodnu filmsku, akademsku i kulturnu scenu. Poznati nam filmovi, tek su mali dio raznolikog filmskog i kreativnog prostora u Iranu, pa većina rasprava o iranskom filmu i dalje koleba između predrasuda o selektivnoj reprezentaciji nacionalnih kinematografija s filmovima nekolicine festivalskih miljenika ili nagrađivanim filmovima kao lokalno nebitnima. S preusmjeravanjem pozornosti na taj istodobno novi i drevni prostor nužno su povezane ideološke fantazije s jedne strane, a izolacionizam i nepristanak na pozapadnjačenje s druge.

Subverzivne strategije iranskog filma, neodvojive od njegove »vizualne poezije«, sagledavaju se i u kontekstu fenomena državne cenzure nakon islamske revolucije 1980-ih i 1990-ih, koja je osobito radikalno utjecala na reprezentaciju žene u suvremenim filmovima, a time rječito reprezentirajući šire društvenu patologiju moći. Iranski su film, u razdoblju pedesetgodišnjeg burnog političkog i kulturnog okruženja, stvorile tri generacije filmaša, uključujući egzilante, a značaj njegovog utjecaja je i u tome što je jedini dostupni uvid u cjelovitost iranske kulture u književnom, poetskom, vizualnom i izvedbenom pogledu. Nastao u živoj interakciji sa svojim kulturnim i povijesnim okruženjem, prožet domaćom modernističkom poezijom i prozom, koji su definirali uvjete estetskog, društvenog i političkog angažmana, ukazuje kako se križaju orijentacije u tom raznolikom kulturalnom aparatu, iako su njegove organske poveznice u velikoj mjeri nepoznate za gledatelje izvan Irana.

Vrijedno nastojanje organizatora ciklusa — Iranskog kulturnog centra, Hrvatskog filmskog saveza i Ženske infoteke da se očekivana predodžba o iranskom filmu dopuni složenom problematikom raslojavanja u filmskoj praksi, pružilo je ponešto izravniji pogled na iransku kinematografiju. Najavljen kao ciklus ženskih filmova, izdanak je tradicije ženske subjektivnosti koju je započela modernistička pjesnikinja i redateljica Foroukh Farrokhzad, nastavila Rakhshan Bani-Etemad, a može se pratiti do novijih filmova Samire Malkhmalbaf. Ciklus je obuhvatio tri dugometražna i dva srednjemetražna filma iz perspektive redateljica Leile Mirhadi (filmovi Majka, 2000. i Pendar, 2003.), Ensiyeh Shah Hosseini (Požuri, prošlo je; 2001.), Ferial Begzad (Kokoš s krijestom, 1990.) i Pouran Derakhsandeh (Svijeća na vjetru, 2004.) te film uspješnog Behrouza Afkhamija (Kukuta, 2000.), čiji je scenarij napisala Minoo Farshchi.

Ensiyeh Shah Hosseini i Pouran Derakhsandeh u Zagrebu

U sklopu filmova, na okruglom stolu s redateljicama Pouran Derakhsandeh, Ferial Begzad i Ensiyeh Shah Hosseini, koji je izazvao veliko zanimanje kulturne javnosti, uspjela su se samo načeti neka praktična pitanja o iranskoj kinematografiji danas, filmskoj proizvodnji, cijeni i količini snimljenih filmova, udjelu redateljica u ukupnom broju filmova, cijeni ulaznica, sastavu publike, omjeru stranog i domaćeg filma, odnosu prema američkom filmu, crnom tržištu filmova, cenzuri i autocenzuri, načinu na koji filmaši uobičajeno dolaze do filma, vladinim potporama, domaćem stajalištu prema međunarodno uspješnim filmovima, radu s glumcima ili naturščicima, utjecaju drugih umjetnosti te stranog i domaćeg filma. Rečeno je da od stotinjak filmova godišnje, četiri ili pet snimaju žene, a da od ukupno dvjestotinjak iranskih filmaša, desetak posto čine redateljice. Poslije islamske revolucije je upravo neprikazivanje stranih filmova osiguralo publiku za domaći film.

U Iranu je američki film jednostavno preskup, a to dopunjava činjenica da domaći film samim time što je snimljen za samo oko 150 000$ vraća uloženi novac. Od žanrova su najpopularnije komercijalne melodrame, ljubavne priče, krimići i komedije, a film je najpristupačnija, jeftina, obiteljska zabava. Producenti žele filmovima privući mlade, što nije neobično ako znamo da je iranski film, iako potpomognut državnim sredstvima, u rukama privatnika, a da je 65% stanovništva ispod 25 godina.

Spomenuta su trajna tematska i estetska obilježja u kojima se prepoznaju srodnosti s karakteristikama talijanskog neorealizma, poput izrazite društvene svijesti i zanimanja za sam život i ljudskost, za jednostavne priče o običnim ljudima s neprofesionalcima i djecom, miješanje sentimentalnosti i ironije, stvarnosti i mašte, fantastike povezane s mitologizacijom prostora i dokumentarizma te sklonosti globalnim metaforama.

Tanja Vrvilo