FILM I TRAUMA

Lacanovsko tumačenje filmova Krzysztofa Kieślowskog

Krzysztof Kieślowski autor je utjecajnih filmova čiji se opus, prema kritičarima, dijeli na ranu i kasnu fazu. Redateljeva kasnija faza započinje Veronikinim dvostrukim životom (1991) te se, naspram ranije, ističe metafizičkom tematikom i vizualnom atraktivnošću. Zbog učestalih preokupacija drugim životnim šansama, ustrajnosti likova u svojim namjerama i žudnjama te čestim ponavljajućim motivima, Kieślowskijevi filmovi, a i sama biografija, poslužili su psihoanalitičkom teoretičaru Slavoju Žižeku kao inspirativan teorijski model. Naravno, Žižekova teorija nezamisliva je bez značajnog utjecaja psihoanalitičke teorije Jacquesa Lacana. Zato će se u ovom radu podrobnije razmotriti psihoanalitička tumačenja obojice teoretičara primjenjiva na Kieślowskijeve ranije i kasnije filmove, posebice na TV-seriju filmova Dekalog (1988), Veronikin dvostruki život te trilogiju Tri boje: Plavo, Bijelo i Crveno. Psihoanalitički pojmovi poput etike žudnje, višestrukih realnosti, Realnog i sinthomes primjenjivi su na sadržaj Kieślowskijevih filmova, ali i njegove formalne aspekte, kao što je, primjerice, slučaj s pojmom prošivnog boda i sučelja u kontekstu Kieślowskijeva načina snimanja kadrova. Zbog lakšeg razumijevanja primjeri navedenih pojmova također su izdvojeni iz filmova drugih respektabilnih redatelja, poput Alfreda Hitchcocka, Andreja Tarkovskog i Jean-Pierrea Jeuneta. Namjera studije je upoznati čitatelje s radom Krzysztofa Kiéslowskog kroz prizmu Lacanova i Žižekova tumačenja, međutim, i kroz redateljeva osobna razmatranja koja su, uz sociopolitičke uvjete snimanja ranijih djela, istaknuti u djelima Mareka Haltofa i Josepha G. Kickasole.

Karla Lončar