ESEJI I OSVRTI

Diskretni šarm autorstva

Uz Ciklus Filmskog autorskog studija (FAS), Filmski programi, Zagreb, prosinac 2007.

UDK. 791.21(497.5)"1967/1973"

Članak, potaknut retrospektivom dugometražnih filmova Filmskog autorskog studija (FAS), nezavisne, kinoklubaške producentske kuće koja je s prelaska 1960-ih na 1970-e proizvela pet cjelovečernjih filmova, inzistiravši na modernističkoj politici autora, razmatra ideju filmskog autorstva i francuske politike autora. Činjenica da svako umjetničko djelo ima autora, pa tako i film, opće je prihvaćena među prosječnim filmskim gledateljima. Međutim, ovaj tekst zastupa tezu da filmologija može doći do bogatijih rezultata revidiranjem pojma »autora« i traženjem socijalnih korijena ideje autorstva. Ideja filmskog autorstva javila se u Francuskoj nakon Drugoga svjetskog rata, pogotovo u tekstovima F. Truffauta. Njegova se upotreba pojma auteur odnosila se na činjenicu da su neki filmovi originalniji od drugih te da u neke filmove redatelji ulažu veći udio svoje osobne kreativnosti, a u druge manje; one filmove u kojima je do izražaja dolazio stav redatelja i njegova intervencija Truffaut je nazivao autorskima. Ova politika autora postal je s vremenom vrlo kontroverzna i kritizirana (npr. Kael i njezina kritika Sarrisa). Naime, ukoliko ime redatelja ne koristimo samo kao mogući orijentir pri snalaženju u povijesti filmske umjetnosti, već mu pripisujemo apsolutno autorstvo nad filmom, postoji opasnost simplifikacije na koju su upozoravali mnogi osporavatelji autorske kritike. Svakim imenovanjem jedne osobe autorom filma mi nužno iskrivljujemo realnost, svodeći kolektivni proces stvaranja filma na jednu osobu. Jedan od prigovora autorskoj kritici je i taj da je teško odrediti koje postupke u procesu stvaranja filmskoga djela možemo smatrati autorskima, a koje ne. Tekst u nastavku iznosi definiciju filmskog autorstva (Livingston), koju bi, smatra autor, trebalo kritizirati iz perspektive društvenog konteksta, što autor demonstrira primjenom modela iz sociologije znanosti, primjenjujući odrednice iz djela Randalla Collinsa The Sociology of Philosophies: a Global Theory of Intellectual Change (1998) na film zamjenom pojma »intelektualac« pojmom »filmski redatelj«, odstupajući tako od romantičkog kulta intelektualnog heroja i umjetnika-genija.

Igor Bezinović