ANTE PETERLIĆ (1936-2007)

Zreli i nijemi film: 1920-e - vrhunac i kraj nijemoga filma

UDK: 791.11"192"

Tekst je ulomak iz nezavršenog autorova rukopisa Povijesti filma koji će izaći kao knjiga Povijest filma: klasično razdoblje. Knjiga će obuhvatiti čitavu povijest nijemoga filma (počeci, slapstick, Griffith, europski avangardni film, itd.), potom zvučni film klasičnog razdoblja (plodno razvijan tijekom 1930-ih), kao i značajne proplamsaje modernističkog filmskog mišljenja u klasičnom razdoblju zvučnoga filma (Građanin Kane i drugi filmovi Orsona Wellesa).

Razdoblje od kraja I. svjetskog rata do širenja zvučne tehnologije povjesničari tretiraju kao novo i izdvojeno razdoblje povijesti filma, u kojem se narativni i drugi dosezi nijemoga filma razvijaju do iznimne sofisticiranosti, produkcija je u rukama izrazito sposobnog i iskusnog kadra, a formira se i razrađen sustav zvijezda i žanrova. Riječ je o razdoblju zrelog nijemog filma, koja istodobno označava i vrhunac i kraj nijemoga filma, jer će zvučna tehnološka revolucija u razdoblju od 1927. do početka 1930. skoro potpuno istisnuti nijemi film, barem u industrijski razvijenijim zemljama. Autor objašnjava temeljne dosege nijemoga filma, posebnu pozornost posvećujući i utjecaju D. W. Griffitha, koji je de facto formirao klasični fabularni stil, ali ima velike zasluge i za razvitak asocijativnog filma, pa je jedan od njegovih baštinika i veliki Sergej Mihajlovič Ejzenštejn (a utjecao je i na Vsevoloda Pudovkina i druge autore).

Objašnjavajući dihotomiju "iluzionističkog" (igranog, dokumentarnog) i "neiluzionističkog" (eksperimentalnog, radikalno modernističkog) nijemog filma, autor posebnu pozornost pridaje i filmovima Weimarske republike, iznimno razvijenoj njemačkoj filmskoj produkciji koja se mogla nositi s najboljim stranim kinematografijama, ako ne uvijek na filmskom tržištu, tada na planu umjetničkog uspjeha. Dakako, utjecaj weimarskog filma (Fritza Langa, Friedricha Wilhelma Murnaua i drugih velikana), napose filmskog ekspresionizma, osjeća se i u klasičnom zvučnom filmu, potom zvučnofilmskom modernizmu (npr. u stvaralaštvu njemačkog redatelja Wernera Herzoga), pa sve do tzv. postmodernističkog filma (npr. filmovi redatelja Tima Burtona i Ridleyja Scotta). No, uz priznate i poznate velikane, autor obrađuje i manje poznate autore i filmove tipične i značajne za sve struje tog razdoblja filmske povijesti (uz ekspresionizam i Kammerspielfilm, ulični film te filmove Nove stvarnosti, kao i dokumentarne filmove).

Dakako, autor dotiče i značajan problem tržišne dominacije američkog filma, uspostavljene već u razdoblju nijemoga filma (a utvrđene s pomoću prevlasti zvučnoga filma), ističući pritom kako nije prihvatljivo odbacivati mogućnost umjetničke vrijednosti u komercijalno najisplativijoj kinematografiji jer se umjetnička vrijednost ne mjeri komercijalnim kriterijima.

Ante Peterlić