ANTE PETERLIĆ (1936-2007)

Paradigma Peterlić

UDK: 791.32-051Peterlić, A.

Autor ovoga teksta, ugledni teoretičar filma Hrvoje Turković, piše o preminulom utemeljitelju hrvatske filmologije Anti Peterliću iz izrazito osobne perspektive. Kako je već u više navrata davao ocjenu Peterlićeve uloge u našoj znanosti i kulturi, Turković se odlučio za autobiografsko-stručni prikaz značenja što ga je za njegovo formiranje imao Peterlićev slojeviti rad. Opisujući kronološki svoje kontakte s filmom i prve kritičarske i teoretičarske pokušaje, Turković naglašava i povezanost sa Zoranom Tadićem i Petrom Kreljom, drugim "hičkokovcima", pripadnicima grupe kojoj je pripadao i Peterlić, no upravo je susret s Peterlićevim tekstovima i predavanjima za Turkovića predstavljao poseban doživljaj, pa je Turković pristupao Peterliću kao neupitnom autoritetu, uzoru kojem valja težiti.

Prije svega, Peterlić je s lakoćom demonstrirao ono što je Turković s pravom smatrao velikim problemom ne samo svog pisanja nego i filmske kritike i publicistike općenito: povezivao je filmsku formu i sadržaj u smislenu cjelinu, dokazujući mogućnost suvisle tekstualne analize takvih fenomena (nasuprot uobičajenoj domaćoj pa i inozemnoj kritici koja se dominantno posvećivala sadržaju filma). Peterlić je rješenje tog problema našao tako da je razotkrivao značajke cjelokupnog autorskog svijeta i svjetonazora, očitog i u formalnim postupcima (pokretima kamera, izboru planova, trajanju kadra...). Prvi su, međutim, Turkovićevi pokušaji na Peterlićevu tragu doveli do tipične (pomalo mladenačke) fascinacije inače vrijednim modernističkim filmom (Živojina Pavlovića, Zagrebačke škole crtanog filma, Federica Fellinija, itd.), koja je išla čak i do isključivosti. No, pod Peterlićevim je utjecajem Turković shvatio kako i u klasičnom narativnom stilu ima podjednako zanimljivih i suptilnih postupaka kao i u modernističkom stilu. Ante Peterlić je osobito impresionirao Turkovića analizom u kojoj je s lakoćom uspoređivao filmove Jean-Luca Godarda i Howarda Hawksa, predstavnika dijametralno suprotnih tipova filmskog stvaranja i ta je lakoća za Turkovića predstavljala jasan znak da je moguće proučavati film bez predrasuda i diskriminatorskih zabluda.

Posebno je zanimljivo da je Peterlićeva analiza objavljena u istom broju časopisa Polet u kojem se Turković bio žestoko obrušio na shematičnost i ograničene mogućnosti klasične filmske fabule. Uskoro je Turković prisustvovao i Peterlićevu predavanju posvećenom upravo kritičkom razobličavanju pomodne i površne tendencije diskriminiranja fabularnog filma (u kojoj se i Turković s nelagodom prepoznao). Surađujući u brojnim kasnijim prigodama i uređujući jedan drugome tekstove (Turković je priredio i temat u ovom časopisu povodom 60. godine Peterlićeva života) dvojica filmologa su se bolje upoznali i kao ljudi, no tek je na nedavnoj promociji zbornika 3-2-1, KRENI! posvećenog Peterlićevu 70. rođendanu, Peterlić bio doznao kakvu je golemu ulogu uzora i glavnog filmološkog autoriteta imao u Turkovićevu stručnom formiranju.

Hrvoje Turković