IZ POVIJESTI HRVATSKOGA FILMA

Nesreća i nakon nje: Tri Ane Branka Bauera

UDK: 791.633-051Bauer, B.(049.3

U ovom publicističkom radu govori se o filmu Tri Ane Branka Bauera (1959), snimljenom u makedonskoj produkciji u razdoblju kad su filmaši iz Hrvatske potpomagali uspostavljanje kinematografija drugih jugoslavenskih republika (prvenstveno Bosne i Hercegovine i Makedonije), ali na lokacijama u Beogradu i Zagrebu. Film je u vrijeme premijere dočekan izrazito negativno, da bi kasnije bio istican kao uzor srpskoga »crnog vala«, a u najnovije vrijeme dosegnuo status jednog od najcjenjenijih Bauerovih filmova. Uz širi historijat nastanka i recepcije filma — temeljen na ondašnjim novinskim izvješćima i Bauerovu intervjuu iz 1985. godine — tekst raščlanjuje uzroke takve recepcije filma i njegove kasnije revalorizacije. Ističe se tako da film daje pesimistički katalog i presjek najcrnjih društvenih slojeva u komunističkoj Jugoslaviji 1950-ih (zbog čega je film zabranjen za prikazivanje u Bosni i Hercegovini), u formi neorealističke kronike (glavni lik je zbog svojega rezignirana patništva često uspoređivan s Umbertom D. Vittorija De Sice), a kruta i distancirana gluma glavnog glumca (naturščika) danas se promatra kao dosljedan i svjestan autorski izbor. Upravo iskorak prema neorealizmu i narušavanje realističke naracije bile su heretične u ondašnjem filmskom i društvenopolitičkom kontekstu, radi čega se ovaj film svrstava uz bok filma Koncert Branka Belana (1954), izvršavajući pesimističko potkopavanje svjetonazorskog horizonta svoga vremena. Tri Ane pogotovo su presudne zbog otkrivanja »stražnjih dvorišta«, sirotinje i društvene periferije za koju nije bilo mjesta u službenoj, optimističnoj umjetnosti vremena. Tri Ane mjere račun između povijesti i kolektiviteta, pokazujući kako povijesna nesreća truje zajednicu na duge staze. Danas — s drugim povijesnim iskustvom, s još jednom povijesnom nesrećom na kolektivnoj grbači — Tri Ane su film koji još potresnije razumijemo.

Jurica Pavičić