DOKUMENTARNI FILM

Hrvatski dokumentarac devedesetih

UDK: 791.43-92(497.5)”199”

Za hrvatski dokumentarni film devedesete godine definiraju: 1) nepostojanje javne potpore kreativnom dokumentarcu, 2) izrazito burna politička zbivanja, 3) izrazita i restriktivna ideologizacija društva, 4) produkcijska prevlast televizije, 5) dominantna uloga studentskoga filma, 6) nepostojanje kontinuirane neovisne produkcije. Kraj toga razdoblja između 1999. i 2002. nagovješćuje pojava Factuma, potom slijede političke promjene 3. siječnja 2000. te obnova javnoga dotiranja dokumentarizma. Ideološki shematična podjela na ’režimski’, HTV-ov dokumentarac i njegovu zrcalnu protusliku nije ni poetički ni politički posve održiva. Primjerice, Petar Krelja, možda najustrajniji i najistaknutiji dokumentarist devedesetih, djelujući unutar HTV-a i baveći se društveno normativnim temama (ratne žrtve, izbjeglice, život mladeži...) napravio je niz dobrih dokumentaraca (Na sporednom kolosijeku, 1993; Kukuruzni put, 1994; Treći Božić, 1994; Američki san, 1998. i dr.). Javna televizija gajila je dobar dokumentarizam i u Redakciji za narodnu kulturu i običaje (urednik Aleksej Pavlovsky). U toj proizvodnji osobito se ističe Vlatka Vorkapić (npr. Pogačica, ročelica, mendulica, 1997). Studentski filmovi bili su brojčano važan segment produkcije u ranima devedesetim, a u tom razdoblju gotovo svi kritički toplo prihvaćeni dokumentarci pripadaju studentskoj proizvodnji (Hotel Sunja, Ivan Salaj, 1993; Zajednički ručak, Vinko Brešan, 1993; Nebo iznad Osijeka, Zvonimir Jurić, 1996). Važnost studentske produkcije jača zahvaljujući postojanju Dana hrvatskog filma, no potkraj devedesetih DHF postaju (na zahtjev Akademije) mnogo selektivniji prema studentskim filmovima. Važno je izvorište dokumentarne proizvodnje klupska i neprofesionalna scena. Primjerice, afirmirani videoumjetnik Vlado Zrnić snima izvrsni Ulični događaj braće Brkan (1996), a potom i višestruko nagrađivana Mirila (1997), da bi Danom pod suncem (2002) postao naš međunarodno najcjenjeniji dokumentarist.
Potkraj devedesetih društvo je sve dublje tonulo u socijalnu i moralnu agoniju, ali društvena zbivanja nisu postala temom dokumentarizma. U vakuumu relevantnoga kritičkog dokumentarizma pojavljuje se produkcijska kuća Factum, koja će proizvesti niz vrijednih naslova, gajeći i novinsko-istraživačke dokumentarce bliže TV-poetici (Paviljon 22) i individualni, osobniji dokumentarac. U drugoj skupini osobito iskače Dečko kojem se žurilo Biljane Čakić-Veselič — uz Volarićev Život na svježem zraku najbolji Factumov film. Zaključno: devedesete si doista bile godine u kojima je hrvatski dokumentarni film propustio umjetnički zabilježiti dramu koja se odvijala uokolo. No iz korpusa toga razdoblja mogla bi se sastaviti dva programa zaista izvrsnih filmova — takav bi program uključivao Hotel Sunja, Nebo iznad Osijeka, Radio Krapina, Mirila, Plašitelja kormorana, Dvoboj, BBB, Hodnik i Kukuruzni put te bi se mogao svrstati uz bok najjačim desetljećima hrvatskoga dokumentarizma.

Jurica Pavičić