Zaštita filmske baštine

Pregled aktualnih problema u zaštiti audiovizualnog gradiva

Uvodne napomene

Povjesničari filma prihvatili su da prva projekcija braće Lumiere, održana 29. prosinca 1895. u Parizu^***1, označava početak kinematografskog medija u svijetu. Već 1898. poljski fotograf i filmski snimatelj Boleslaw Matuszewski u brošuri Novi povijesni izvor upozorava na činjenicu da je potrebno prikupljati, čuvati i zaštićivati filmsko gradivo te istodobno vizionarski sagledava i utvrđuje temeljne zadaće filmskog arhiva.

Tek 1980. UNESCO na Generalnoj skupštini održanoj u Beogradu donosi Preporuku o čuvanju i zaštiti pokretnih slika. Europska konvencija o zaštititi audio-vizualnog nasljeđa donesena je tek 2001. godine. Osim zaštite filmskoga gradiva predviđa provođenje mjera zaštite specijaliziranih audio-vizualnih arhiva i dokumentacija pri televizijskim kućama. Kada tim činjenicama dodamo i podatak da su ključni filmski arhivi osnovani tridesetih godina (Pariz, London, Berlin, Moskva, New York) pa zatim u drugom valu pedesetih godina, nije začudno što je više od devedeset posto svjetske baštine iz pionirskoga razdoblja kinematografskog medija zauvijek uništeno.

Ključni su trenuci u povijesti kinematografskoga medija, ‘pogubni’ za čuvanje filmskog gradiva, osim pionirskoga razdoblja do 1910, otkrivanje zvuka 1927. Tom prigodom uništeno je 50% filmskog nasljeđa iz nijemoga razdoblja kinematografskog medija. Slijedi  pojava acetatne filmske vrpce kao sigurnosnoga filma 1951. (u nas 1954), kada dolazi do masovnog uništavanja filmskoga gradiva na nitratnoj filmskoj vrpci. Istraživanje Nacionalnog centra za kinematografiju u Francuskoj utvrđuje da je od 100.000 snimljenih filmova u Francuskoj sačuvano samo 20.000 naslova.

1. Projekti zaštite filmskoga gradiva

Hrvatska kinoteka kao nacionalni filmski arhiv utemeljena je 1979. kad je već uništen velik dio filmske baštine  i do danas ostaje ‘crna rupa’ u hrvatskoj filmskoj baštini, tj. nestalo je ili uništeno svih 25 dugometražnih igranih filmova snimljenih u razdoblju od 1917. do 1925.^***2

Presnimavanje filmskoga gradiva (do 1954) s nitratne filmske vrpce na sigurnosnu filmsku vrpcu

Temeljni zadatak pred kojim se našla Hrvatska kinoteka, koja je započela raditi bez ijednoga metra filmskog gradiva, bio je nakon preuzimanja filmske građe koja je bila na depozitu u Jugoslavenskoj kinoteci, presnimavanje filmskoga gradiva s nitratne vrpce na sigurnosnu vrpcu***3, filmsko gradivo nastalo u razdoblju od 1904. do 1941, te od 1945. do 1954.      

U projektu koji je odobrio Hrvatski sabor na taj način trajno je zaštićeno 9 dugometražnih igranih filmova te 467 naslova kratkometražnih filmova i to najveći dio iz vrijedne filmske zbirke Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar, koja je sustavno djelovala od 1927. do 1960. godine.

Izradba zamjenskoga izvornog filmskog gradiva

Druga metoda zaštite filmskog gradiva jest izradba zamjenskog izvornog filmskog gradiva (interpozitiva ili dublpozitiva) te sigurnosnih kopija. Pri preuzimanju filmskoga gradiva iz spremišta producenata ustanovljeno je da producenti u posljednjih pedeset godina nisu izrađivali zamjenski izvorni materijal zbog uštede od otprilike 25 000 eura, nego su sve kopije radili izravno iz originalnog negativa. U projektu zaštite Nacionalne filmske zbirke novo zamjensko izvorno filmsko gradivo rađeno je za one filmove koji nisu imali ni jedan zamjenski izvorni materijal, a ni sigurnosnu kopiju.

Riječ je o gradivu koje je uglavnom nastalo u razdoblju od 1954. do 1979, kad je donesen Zakon o kinematografiji s obvezom predaje sigurnosne kopije Hrvatskoj kinoteci. Tek Projektom cjelovite zaštite i restauracije Nacionalne filmske zbirke Hrvatska kinoteka nastoji ispraviti pogreške neprimjerena čuvanja filmskoga gradiva u spremištima producenata te nepravodobne izrade zamjenskog izvornog filmskog gradiva.

Zaštita filmskog gradiva na substandardnim formatima (9,5 mm i 8 mm)

Posebni je projekt zaštita vrijednoga filmskog gradiva na substandardnim formatima 9,5 i 8 mm standard (od 1927. do 1970). Jedna od tradicija hrvatskoga filma, osim sustavne proizvodnje nastavnoga filma od dvadesetih godina do polovice osamdesetih godina, ustrajan je rad na amaterskom ili neprofesijskom filmu, kako danas nazivamo tu vrstu filma. Zahvaljujući angažmanu pionira hrvatskog filma dr. Maksimilijana Paspe i Oktavijana Miletića, godine 1928. osnovan je Kinoklub Zagreb i to usmjerenje nazočno je i danas u produkciji eksperimentalnog, avangardnog, dječjeg filma, što Hrvatsku stavlja na visoko mjesto u europskoj i svjetskoj tradiciji te vrste filma.

Inovacijskim postupkom snimatelja i redatelja Hrvoja Sarića uspješno su povećani ‘mali’ formati 9,5 mm i 8 mm na 35 mm filmsku vrpcu, koja je do danas profesionalni format. Filmsko gradivo, posebno iz razdoblja do 1940, prebačeno na 35 mm filmsku vrpcu postalo je dostupno javnosti, istraživačima, studentima, povjesničarima filma. Na taj način postali su dostupni javnosti vrijedni filmovi Oktavijana Miletića, Maksimilijana Paspe i drugih filmskih amatera. Tim projektom zaštićeno je ukupno 208 naslova.^***4

Projekt pune zaštite i restauracije originalnih negativa

Godine 1995. pokrenut je projekt pune restauracije originalnih negativa (koji su bili u kameri) i zvučnih zapisa, jer je utvrđeno da će dosadašnjim načinom zaštićivanja i brojem zaštićenih filmova jednostavno nestati pojedini dugometražni i kratkometražni filmovi. Zahvaljujući razumijevanju Ministarstva kulture, bitno su povećana financijska sredstva za zaštitu i restauraciju Nacionalne filmske zbirke.

U razdoblju od 1995. do 2004. zaštićeno je i restaurirano:

• 65 dugometražnih igranih filmova,
• 182 animirana filma i
• 154 dokumentarna filma.

U realizaciji toga projekta osim djelatnika Hrvatske kinoteke sudjelovali su vanjski suradnici, filmski tehnolozi Ernest Gregl i inž. Emilija Guštin Miler. Najsloženija zadaća u pripremi filmskoga gradiva za laboratorijske postupke kopiranja jest pregled svakog kvadrata svog sačuvanog materijala nekog filma. Zatim se na temelju ekspertize popravlja filmska vrpca, čisti se i pere. Nakon niza očitanja i izradbe proba izrađuju se nulta i korekcijska kopija i tek tada utvrđuje se potreba izradbe novog zamjenskog izvornog materijala za svaki pojedini film. Poprinos u zaštiti i restauraciji filmskog gradiva ovih 25 godina dali su naraštaji stručnjaka Laboratorija Jadran filma. 

Taj odgovoran i složen posao rađen je samozatajno, daleko od očiju javnosti, kao i svi drugi već realizirani projekti, sa svješću da ukoliko to ne učinimo u datom trenutku, mnogi će filmovi izblijediti, ili će, kao u filmova H-8 iz 1958. (N. Tanhofer) i Rondo iz 1966. (Z. Berković) doći do odvajanja emulzije od baze filma pa će time doći do njihova nepovratna uništenja^***5.

2. Neprimjerena pohrana filmskoga gradiva

Sva temeljna oštećenja filmske vrpce koja možemo pratiti u posljednih 25 godina rezultat su neprimjerene pohrane u spremištima producenata, u kojima je vlaga često bila 90 posto, a temperatura je imala oscilacije od 5ºC zimi do 30ºC u ljetnim mjesecima. Znanstvenim istraživanjima o trajnosti i ponašanju filmske vrpce u određenim uvjetima u posljednjih petnaest godina intenzivno se bave znanstvenici u tri ugledna znanstvena instituta za plastične mase u Rochesteru, Manchesteru i Madridu.

Filmski arhivisti dobili su precizne zadatke od znanstvenih institucija što činiti s trajnom pohranom filmskog gradiva: ako čuvate filmsku vrpcu na 2ºC i 30 posto vlage, filmsko gradivo sačuvat ćete slijedećih 900 godina. Ako istu vrpcu čuvate na 30 posto vlage i 21ºC, onda će se njezin vijek trajanja smanjiti na 70 godina. Nije začudno što su u posljednih pet godina veliki europski filmski arhivi započeli ili izgradili nova filmska spremišta (Lisabon, Madrid, Bologna, Helsinski) i čuvaju filmsko gradivo na temperaturama od 2 do 5ºC i 30 posto vlage.

Prema njihovim znanstvenim rezultatima filmovi Breza (A. Babaja) iz 1966, Tko pjeva zlo ne misli (K. Golik) iz 1970. i drugi filmovi iz pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina nisu mogli ‘preživjeti’ ni na koji način i ostati sačuvani u obliku u kojem su pronađeni. Naime, trebali su u potpunosti izgubiti boju, gustoću slike, kontrast, trebalo je doći do deformiranja filmske vrpce, suženja perforacija na filmskoj vrpci i sl.

Vrsnom stručnom pripremom, popravcima vrpce originalnih negativa i ton negativa, primjenom metode ‘mokrog’ kopiranja uz niz očitanja svjetla i proba na kraju su dobiveni rezultati i do 30 posto poboljšanih boja, bolje  gustoće i kontrasta uz bitno smanjenje mehaničkih oštećenja. Nova poliesterska filmska vrpca Eastman Kodak omogućuje tim filmovima u uvjetima od 10ºC i 35 posto vlage trajanje i dulje od 300 godina.

Filmska vrpca s acetatnom podlogom

Svi filmovi snimljeni u razdoblju od 1954. do 1995. snimani su na acetatnoj, kiseloj podlozi, podložni su utjecaju visoke vlage i temperature pa ako ih čuvamo na 21ºC i 50 posto vlage samo 21 mjesec, kiselost će narasti do razine koju ocjenjujemo brojkom 3, što znači razlaganje filmske vrpce bez mogućnosti popravka osim hitna presnimavanja, da bi se sačuvao filmski zapis i spriječilo kontaminiranje filmskoga gradiva u spremištu, primjer filma Samo jednom se ljubi iz 1980. (R. Grlić).

Mehanička oštećenja originalnih negativa nastala su jer se nije pravodobno izrađivao zamjenski izvorni materijal i sve su kopije rađene izravno iz originalnog negativa, što je nedopustivo. Prema iskustvu djelatnika Hrvatske kinoteke, a to producenti dobro znaju, mehanička oštećenja morala su se dogoditi jer je originalni negativ rabljen više od 20 ili 30 puta, iako je po svim svjetskim standardima dopuštena uporaba samo 4 do 5 puta^***6. Ono što nas danas i nadalje zabrinjava u pohrani novosnimljenih filmova jest da se ništa nije promijenilo u radu producenata.

Ukupan napor djelatnika Hrvatske kinoteke, Laboratorija Jadran filma i svesrdna pomoć Ministarstva kulture rezultirali su činjenicom da smo restaurirali oko 40 posto dugometražnih igranih filmova, 30 posto dokumentarnih filmova te 70 posto animiranih filmova. Važno je u budućnosti nastaviti taj proces istim tempom da bi se hrvatska baština sačuvala u cjelini, a novi mediji pomoći će uvođenju novih metoda digitalne restauracije te popravljanja stanja velikoga broja crtanih filmova, koje je zbog poliranja i matiranja vrlo teško restaurirati, jedino se mogu konzervirati u postojećem stanju.

Zaseban je problem digitalna restauracija  pojedinih animiranih i dugometražnog igranog filma Kad čuješ zvona (A. Vrdoljak, 1969), čiji je originalni negativ izgubljen jer je protuzakonito u doba nastanka poslan u inozemstvo radi kopiranja pa je zaštitu toga filma  bilo moguće provesti samo iz postojećih kopija, čime je film izgubio 50 posto informacija kad je riječ o gustoći slike, oštrini slike te ukupnom slikovnom zapisu.

Svi ti zaštićeni i restaurirani filmovi posljednjih deset godina zaštićeni su fotokemijskim procesom uz uporabu metode kopiranja wet gate na vrlo kvalitetnoj Eastman Kodakovoj poliesterskoj filmskoj vrpci, što im jamči vijek trajanja najmanje tristo godina ovisno o uvjetima čuvanja.

3. Zaštita ‘amaterskih filmova’ iz šezdesetih i sedamdesetih godina

Vrlo bogata produkcija splitskoga, zagrebačkog, riječkog i osječkog kruga obogatila je hrvatsku filmsku baštinu djelima od neprocjenjive estetske, filmske i šire kulturološke vrijednosti. To su, danas slobodno možemo reći, klasična djela koja su nadrasla vrijednost mnogih profesionalnih filmova. Pred filmskim arhivistima i restauratorima nalazi se niz problema koje treba rješavati: od slikovnog zapisa, posebno zvučnih zapisa, osjetljivi magnetski nanos ili perfomagnetska vrpca, čiji je vijek trajanja do dvadeset godina!

Hrvatski filmski savez uz pomoć filmskoga tehnologa Ernesta Gregla u Filmskom laboratoriju u Budimpešti restaurirao je određeni broj filmova majstora amaterskog filma i velikog znalca, koji nas je nenadano napustio shrvan bolešću, jedinstvenog autora Ivana Martinca i to prebacivanjem (povećanjem) na 16 mm filmsku vrpcu. U pripremi su i amaterski filmovi Miroslava Mikuljana. U nastojanjima zaštite i restauracije filmova tih autora vidljivo je da se moraju u cijelosti rekonstruirati te iznova snimiti tonski zapisi jer su izblijedjeli, doslovno nestali.

Kad pogledamo u bogatu prošlost amaterskoga filma, velik broj vrijednih amaterskih filmova snimljen je dijelom na 8 mm standard filmskoj vrpci te na super 8 mm filmskoj vrpci. Možda je dobar prijedlog, kao hitna mjera, da se mnogi filmovi ne bi razgradili, izraditi prioritetnu listu vrijednih naslova koje treba u što kraćem roku trajno zaštititi i osigurati sredstva za prebacivanje na 16 mm vrpcu, što je vrlo složeno i skupo. Istodobno sve filmove što prije treba presnimiti na digitalnu Betu i tako ih sačuvati do pojave nekoga novog digitalnog formata.

Vrijedan dio filmske baštine ugrožen je jer se ne čuva u primjerenim uvjetima. Savjet onima koji čuvaju vrijedne zbirke u regionalnim centrima (Osijek, Rijeka, Split): potrebno je osigurati uvjete i čuvati ih barem na 18 ºC, ali vlaga ne smije prijeći 40 posto. To se djelotvorno može raditi sustavom hlađenja te uporabom odvlaživača, koji nisu skupi (oko 8000,00 kuna). Potrebno je hitno odvojiti magnetske ili perfomagnetske vrpce od izravna dodira s filmskom vrpcom jer znaju pokrenuti proces povećanja kiselosti filmske vrpce (vinegar sindrom), što može kontaminirati čitavo spremište filmova.

Trebalo bi pokrenuti zajednički projekt zaštite neprofesijskoga filma koji bi trebao koordinirati Hrvatski filmski savez putem Ministarstva kulture i lokalnih zajednica, da se pokrene zaštita hrvatskoga neprofesijskog filma, koji ima iznimnu vrijednost u europskim razmjerima.

4. Zaštita videogradiva na elektronskom i digitalnom zapisu

Otvoreno pitanje pred svim filmskim arhivima u Europi i svijetu jest kako zaštititi filmove koji su izvorno snimljeni na videozapisu ili digitalnom mediju, jer još nije pronađen digitalni format za trajnu pohranu digitalnih podataka. U nas se može dogoditi da ćemo sačuvati dokumentarni zapis Šibenska luka iz 1904, a veliko je pitanje što će se dogoditi za deset godina s dokumentarnim zapisima na videovrpcama snimljenim u hrvatskoj kinematografiji u razdoblju od 1990. do 2005. Riječ je o oko 2500 naslova kratkometražnih i srednjometražnih filmova.

Na posljednjem Kongresu Svjetskog udruženja filmskih arhiva (FIAF) održanu u lipnju 2005. u Ljubljani, na upit kako zaštititi videogradivo na raznim formatima (VHS, Betacam, UMATIC), odgovor je stručnih djelatnika Danskog filmskog instituta ^{*** 7}, koji ima bogato iskustvo u produkciji i zaštiti filmova na digitalnom mediju, bio: za sada je jedino rješenje sve gradivo presnimiti na digitalnu Betu! Nakon petnaest godina slijedi novo presnimavanje na neki novi format. Koliko novca, opreme, stručnjaka i stalno smo na početku! Sizifov posao.

Videogradivo iz Domovinskog rata

Posebno je ugroženo gradivo snimljeno na VHS-kasetama čiji je vijek trajanja petnaest godina. Potrebno je hitno popisati sve gradivo, valorizirati snimljeni materijal od početka stvaranja hrvatske države sve do završnih oslobodilačkih operacija Bljesak i Oluja, izraditi prioritetne liste presnimavanja na digitalni medij. Centar s opremom i stručnim djelatnicima morao bi odmah započeti djelovati pri Hrvatskom memorijalnom dokumenatacijskom centru Domovinskog rata. Taj centar započeo je stvarati cjelovitu bazu podataka sveg snimljenog videogradiva o nastanku hrvatske države i Domovinskog rata koje se nalazi u Hrvatskoj televiziji, Hrvatskom informativnom centru, Ministarstvu unutarnjih poslova, Ministarstvu obrane, kod privatnih vlasnika, posebno kod filmskih snimatelja, koji imaju vlastite privatne zbirke.

Nažalost, zbog nepravodobna osnutka Centra velik dio videogradiva već je u fazi razgradnje slikovnog zapisa i neće ga biti moguće restaurirati ni zaštititi.

U Zagrebu, 12. rujna 2005. 

Izvori

• Kukuljica, Mato, Zaštita i restauracija filmskog gradiva, Hrvatski državni arhiv – Hrvatska kinoteka, Zagreb, prosinac 2004.
• Marie France, Calas i Jena Mark Fontaine, La Conservation de Documents Sonores, Curs Editions, Paris 1996.
• Honorre, Paul, A Handbook of Sound, Recording, A Text for Motion Picture and General Sound Recording, New York, London, A. S. Barnes – Thomas Yoseloff, 1980.
• Mohlhenrich, Janice, Preservation of Electronic Formats, Highsmit Pres, W 5527 Higlway 106, Fort Atkinson, Wisconsin.
• Konvencija o zaštiti europskog audio-vizualnog nasljeđa, Vijeće Europe, Strasbourg, 2001.
• Preporuka o čuvanju i zaštiti pokretnih slika, UNESCO, Generalna skuština, Beograd, 1980.
• Zakon o arhivskom gradivu i arhivima, Narodne novine 105/1997.

------------------------------------------------------------------------

¹    Prva projekcija ‘živućih fotografija’ održana je u prostorijama Kola, današnje Akademije dramske umjetnosti 7. listopada 1896. 

²    Postoje nepotvrđene informacije sudionika iz toga doba da su 1945. uništavani navedeni igrani filmovi uz drugo filmsko gradivo kao ostaci malograđanskoga društva, što je neprocjenjiva šteta za hrvatski film i kulturu u cjelini.

³  Jedna od navećih zabluda u povijesti nastanka kinematografskog medija, posebno na području zaštite filmskoga gradiva, jest uvjerenje o konačnom pronalaženju sigurnosne filmske vrpce u filmskoj vrcpi s acetatnom podlogom. Čudi uspavanost svjetskih arhivskih filmskih ustanova i njihovih stručnjaka, jer odmah su morali biti svjesni da je acetatna podloga nestabilna i podložna vlazi i temperaturi. Iako 1955. pojedini američki stručnjaci otvaraju pitanje dugotrajne pohrane te nestabilne filmske vrpce. Tek s pojavom vinegar syndroma, teških oštećenja filmske vrpce zbog povećane kiselosti filmske vrpce koja je zahvatila spremišta pojedinih europskih filmskih arhiva, ti filmski arhivi početkom devedesetih pokreću znanstvena istraživanja o trajnosti filmske vrpce, na čelu s Kraljevskom kinotekom u Bruxellesu.

⁴   Kukuljica, Mato, Zaštita i restauracija filmskog gradiva, Hrvatski državni arhiv – Hrvatska kinoteka Zagreb, 2004.

⁵    Gotovo ‘nemoguć zadatak’ uspješno je obavio filmski tehnolog Ernest Gregl, koji je milimetar po milimetar emulzije lijepio na bazu filmske vrpce, i to originalnog negativa, da bi mogao proći kroz stroj za kopiranje. Na kraju je to uspjelo. Izrađen je novi dublpozitiv, a iz njega dublnegativ, iz kojeg se može izraditi više od dvadeset novih kopija. Da nismo uspjeli spasiti originalni negativ koji je bio u kameri, ti bi se filmovi morali kopirati iz više od trideset godina stara i teško oštećena zamjenskog izvornog materijala. To bi značilo gubitak najmanje 20-30 posto oštrine i gustoće slikovnoga zapisa. 

⁶    Pojedine zemlje u zakone o kinematografiji unose i obvezu izradbe interpozitiva svakoga novoproizvedenog filma, koji se osim originalnog negativa predaje nacionalnom filmskom arhivu na trajnu pohranu kao dvostruka zaštita.

⁷    Poznato je da taj ugledni institut promovira skandinavski projekt ‘štedljive filmske proizvodnje’ i 50 je posto godišnje produkcije na digitalnom mediju, ostatak na super 16 mm vrpci a u 2005. godini samo jedan dugometražni igrani film proizveden je na 35 mm vrpci.

Mato Kukuljica