Amarcord
Bunarenje po sjećanjima IX: Tomislav
Uz 76. godišnjicu Kinokluba Zagreb
Varaždin, Virovitica,
Osijek i Vukovar naši su gradovi uz Dravu i Dunav čiji su
stanovnici, nakon Prvoga svjetskog rata, kao uspomenu na
‘carsko’ doba, ponijeli u svojim genima zamjetljivi K.u.K.
psihički, estetski i etički štih. Biblioteke, koncerti,
galerije i najviše kazališta prosvjećivali su građane, koji
su se, kolnikom od žutih glaziranih cibli, plinom i strujom,
odvojili od oranica iz kojih su ponikli. Škole i Crkva također
čine svoje, i tako je bilo do kraja Drugoga svjetskog rata,
kada se s dolaskom vlakova bez voznog i ostalog reda na
napuštena imanja i salaše – sve razvodnilo. U gradove nahrupiše
čizme sa šmajserom uz saru, i naseliše nekad sjajne barokne
i secesijske građevine – stambene jedinice, s kojima se
došljaci, gotovo listom, nisu znali – služiti…
Dvorci negdašnjih grofova pretvoreni su u konjušnice, kako
za ona nevina četveronožna bića tako i za njihove jahače,
a K.u.K. obilježje preselilo se u sobice u potkrovljima,
odakle bi katkada nedjeljom iscurila Kalmanova Grofica
Marica i nježni Chopin ispod artritisom izobličenih
prstiju, koji su dali svoje…
 |
| Tomislav Kobia |
O takvu ‘našem’ Osijeku znali smo u KKZ na TŽF 14 pričati,
Tomislav Kobia, student medicine, korijenjem Osječanin,
i ja, pisac ovih redaka, kojega su, nakon rođenja u Ogulinu,
1940. odnijeli u ‘ajnpineklu’ u grad na Dravi, i gdje sam
proveo prvih pet godina života…
Dojmila me
se mirnoća i široki duh toga ‘Esekera’. Nikada ga nisam
vidio bez smiješka na gotovo za to rođenu licu, kao uostalom
ni bez cigarete, koje je trošio u priličnim količinama,
pričajući kako nije zdravo pušiti – pa, široko se cereći,
izlagao pogledima, ko snaša dukate, zlatom presvučeni zub,
trojku ili četvorku – gore, ne sjećam se više…
Bijaše duša
od čovjeka, kojemu se gadilo gurati kroz život na ruralni
način.
Iza njegovih
životnih stajališta stajala je sigurnost slavonskih ravnica,
u kojima je bilo dovoljno svega za sve. Permutirajući nekoliko
košulja s obveznom kravatom, tko zna kada učvorenom, brodio
je kroz studentske dane cimajući medicinu za sobom kao mačka
mlade. Do svojega zvanja držao je upravo onako kako to Bog
zapovijeda, što će reći da je buduće zvanje shvatio kao
službu ljudima u borbi protiv bolesti, a ne, kao danas –
čitanje kompiliranih ‘radova’ na kongresima – uz ispriku
iznimkama!
Kada je konačno
postao ‘doktor’, govorio je o studiranju kao o dosadnoj
muhi koje se eto oslobodio. Stažirao je na Hitnoj. Dao mi
je i telefonski broj ‘iz usluge’ od njegove gazdarice u
Gjorgjićevoj, gdje je podstanarčio, da mi se nađe pri oku
– ‘zlu ne trebalo’…
O filmovima
smo malo razgovarali, ali njegovi su mi filmovi prirasli
duši…
Smatram ih
iznimno moralnim, da ne kažem – odgojno korisnim. To se
osobito tiče filma Autoriteti i kičme, kojega sam
prihvatio kao dio osobne Biblije….
Što sam više
stario, shvaćao sam koliko je bitno prolaziti životom uspravne
kralješnice pa makar i ne imao sve što njeno savijanje može
spiganomu privremeno i prividno donijeti…
***
Kada gledam
većinu današnjih filmova – mnogi su od njih ‘djela’ čija
se radnja vodi – tonom; tekstom, šumovima i glazbom. Slika
kao da je nužno zlo. Pogotovo u tvorevinama za televiziju.
Slika – to su kadrovi koji opisuju mjesto radnje na čijem
se početku i kraju izmjenjuju planovi faca koje, sustavom
plan – kontraplan, razmjenjuju rečenice. Dodamo li sredstva
kretanja prostorom (automobil, avion, helikopter, motocikl),
trčanje i skrivanje pa potom pucanje, to svemoćno upucavanje,
na zraku, u vodi i vatri, u kombinaciji dva tipa i jedno
žensko ili dvije žene i jedan tipus, i to je uglavnom –
sve. Riječi objašnjavaju razloge zapletaja, sapletanja,
isprepletanja… Filmovi postaju međusobno sve sličniji. Čini
se da si ih već negdje vidio, pa slijedom godina odustaješ
od gledanja jer nemaš ni što vidjeti. Jasno nije baš sve
tako kako ovdje napisah, ali ne odustajem od misli da je
uglavnom – tako…
***
U naše doba nismo imali – tona. Bilo je mogućnosti, ali
je to preveć koštalo. Ton je bio nužno zlo koje se rješavalo
najčešće – glazbom uz pomoć magnetofona, koji bi se ‘puštao’
zajedno s projektorom na: ‘…tri, dva, jedan…kreni…’ da bi
najčešće, nakon nekoliko minuta kakve takve ‘sinkronizacije’,
slika vozila svoju priču, a magnetofon guslao – svoju… Stoga
su se autori utjecali takozvanoj ‘neutralnoj’ glazbi, koja
bi pristajala uglavnom uz sve pa je ispadalo da je slika,
jedina, morala imati priču. I tu je naš Tomislav Kobia bio
majstor.
U njegovim je filmovima svaki kadar nosio mali segment
cjelokupnoga sadržaja da bi na kraju filma sve bilo jasno,
glatko rečeno i ostavljalo sjajan dojam. Prava ‘montaža
atrakcija i asocijacija’, koju je čuveni Rus Ejzenštejn
promovirao na početku filmske povijesti…
Prije pisanja
ovoga teksta otišao sam našem Radivoju u Hrvatski filmski
savez u konačno primjerene prostorije i zamolio ga da se
uspentra na visoke ljestve i iz najvišeg ormara izvuče kopiju
Autoriteta na VHS-u.
Dok smo ga
kopirali na danas svemoćnu DVD-hostiju za oči, gledao sam
taj meni drag film iznova nakon četrdesetak i nešto godina
i otkrio da ga se mora pozorno gledati. Nema pritom
razgovaranja, ili o ‘idem po kavu pa ću naćuliti uši i ostati
u tijeku toka radnje’. Ako ne gledaš stalno u ekran,
desi se isto kao da ti netko iz knjige iščupa desetak stranica,
pa ti poslije misli što je pjesnik htio reći…
Kobia filmskom
slikom priča i misli. Svaki je kadar debelom užadi vezan
za cjelokupnu radnju, dio je nje, i stvara čvrstu priču
koja u sebi ‘nosi poruku’ (divne li uzrečice?!) cijeloga
filma i u isto vrijeme poruku sama kadra pa ako ti ona na
trenutak i ‘zbriše’ iz svijesti, vratit će se oko jedne
ure iza ponoći odjednom u san i natjerati te na ‘noćnu’
rekapitulaciju. A tema je Autoriteta – biblijska.
I sam naslov mnogo govori. To je priča o vladanju ljudima
– strahom. Strah je temelj društvenih ‘odnosa’. Počinje
već u djetinjstvu. Njime se nevini smiješak pretvara u plač.
Roditelji koji su djetetu darovali život daruju i prve strahove,
prijeteći kažiprstom. Strahom, i to onim kolektivnim, vladaju
u državi u školi, u crkvi («šiba je u Raju izrasla»).
Autoriteti vladaju s pomoću straha na fakultetima. Oni koji
bolje klimaju autoritetima idu naprijed, a ostale, misleće,
zaustavljaju trivijalnim smicalicama, sirovom silom, sve
dok se uspravni i slobodno misleći ne svede na službeni
status – smeća. I tako u filmu, na smetlištu, vidjevši da
od beskompromisne putanje nema više ništa, nekadašnji dječak,
sada već odrasli naivko, kida preostali konac namotan u
životno klupko koji vuče cijelim filmom i ostavlja gledatelju
moralnu dilemu osobnog izbora preostalog životnog puta…
***
Kobia je u svojem skraćenom životu načinio još dva filma,
Štake i čežnja i Automatofoni, u kojima na
samo sebi svojstven način govori o moralnim odnosima. Njega
ne zanimaju pričice; Kobiju zanima bit ljudskih odnosa ispričana
pričom. Filmska biografija niže još nekoliko naslova koje
je stigao ostvariti do trenutka kada je automobilom Prinz,
jurilicom na stražnji pogon, počeo pretjecati tako silovito
da je prednji, lakši dio konstrukcije doslovce poletio,
kotači su ostali bez spoja s voznom plohom, upravljač je
postao beskoristan, a naš Kobia tako, kao u Autoritetima,
prekinuo konac od preostaloga životnog klupka…
Ivica Hripko
|
