Mali filmski razgovori

Stanislav Majerić iliti miran čovjek

Gospodin Majerić ima školske svjedodžbe na kojima je upisano ime Stanislav, ali svi ga oduvijek zovu Slavek. Prva osobna iskaznica, vozačka dozvola i drugi dokumenti poslije škole glasili su tako na ime Slavek, odnosno Slavko, no kad je postalo ozbiljno, tj. kad je stigao do matičara, pokazalo se da se Slavek/Slavko i Stanislav službeno baš ne smatraju istom osobom. Matičar se zainatio, a muškarci zbog voljene žene znaju svašta učiniti. Tako je Slavek opet službeno postao Stanislav i sve do danas razne ga administracije vode u svojim važnim spisima pod tim imenom. Ali, rekosmo, odaziva se na gospon Slavek.

Gospona Slaveka mnogi poznaju, no malo ga ljudi zna. Ako se stanete raspitivati o njemu, doznat ćete da je to onaj miran čovjek koji već pola stoljeća i više rješava razne probleme vezane uz profesionalne kino-projektore i drugu tehniku. I to je uglavnom to. Tko je gospon Slavek, što mu se u životu događalo, što ga zanima - nitko nam nije znao reći. Onda smo se odlučili pitati sami. 

Stanislav Majerić rođen je 1936. godine, prošao nekako kroz ratna zbivanja i kao četrnaestogodišnjak stao se pitati čime će se baviti u životu. Bio je mirno i strpljivo dijete ("…znate, od ljutnje i bijesa nema koristi, bude vam trenutno malo lakše, ali problem ostaje i valja ga opet rješavati pa je onda to bolje činiti mirno i sa strpljenjem…"), a i roditelji su bili takvi pa su ga i odgajali da uvijek ima razumijevanja za druge. Starija i mlađa sestra svakako su pripomogle, možda i nesvjesno, jer su kao djevojke imale više prava na nezadovoljstva i neraspoloženja, a Slavek se i njima prilagođavao kao pravi, dobri brat.

Oduvijek su ga zanimale tehničke stvari, pa je sam pravio igračke, od raznih dječjih pucaljki do romobila i složenijih naprava. Moralo se, kaže sa svojim smirenim, a širokim osmijehom, jer igračaka i nije bilo mnogo tih godina i bile su   skupe, a Majerići baš nisu plivali u izobilju. Tako je Slavek postao poznat i među vršnjacima po proizvodnji tih posebnih igračaka i u njega se uvukao crv bavljenja tehnikom.

Stanislav Majerić

Pokazalo se uskoro da je neki rođak, zaposlen u Kinotehnici, smještenoj na zagrebačkom Svačićevu trgu, državnom poduzeću koje se bavilo filmskom tehnikom, njezinim montiranjem, održavanjem i popravljanjem, dobro uočio Slavekovu sklonost za mehaniku, pa je predložio njemu i roditeljima da Slavek dođe u firmu i počne se baviti filmskom tehnikom. I ne znajući baš točno u što se upušta, Slavek Majerić postao je tako 1950. polaznikom Škole učenika u privredi, u Gundulićevoj ulici, osam je sati svakog prijepodneva radio u Kinotehnici i stjecao prva praktična znanja, popodne bi sve to teorijski utvrđivao u školi, a još je imao vremena i energije za bavljenje sportom.

Jer, Slavek je tih godina otkrio biciklizam. Kao član Biciklističkog kluba Trešnjevka bjesomučno je jurio zagrebačkim ulicama i okolnim cestama, derao tanke gume sportskih bicikala (par dobrih guma koštao je četvrtinu njegove tadašnje plaće, a trajao desetak dana, pa je valjalo dodatno raditi i za njih), i sve do odlaska u vojsku sudjelovao u trkama. Nije nikad baš postao šampionom, kaže skromno, on je pripadao zlatnoj sredini, ali iznimno upornoj. Imali bi, recimo, trku od Zagreba do Karlovca, pa bi onda s kolegama otišao biciklima do Rijeke, i preko Ljubljane se vratio u Zagreb! Bili smo mladi, kaže opet mirno i strpljivo, vidjevši moj zaprepašteni pogled. Danas mnogi ne bi izdržali takav put ni autom. Da ih netko vozi, pa još nekako, ali da sami moraju okretati pedale!

Nakon povratka iz vojske (a tada se služilo dvije godine) sve se promijenilo. Ekipa se raspala, Slavek je prodao bicikl i kupio motor i nastavio juriti, samo s naočalama na nosu, zbog mušica, a bubrege baš i nije čuvao. Danas, srećom, nema problema s bubrezima, no sinusi ga znaju mučiti i razlog za to pronalazi baš u tim nekdašnjim jurnjavama. Mladost-ludost, kaže, opet strpljivo.

Završivši školovanje i vojsku vratio se u Kinotehniku pa stao putovati uzduž i poprijeko bivše Jugoslavije, montirajući kinoprojektore, naštelavajući ih i popravljajući, obučavajući kinooperatere…Bilo je svakakvih situacija, sjeća se danas sa smiješkom, znao je putovati dva-tri dana, sve do Gostivara, u Makedoniji, kako bi u pet minuta popravio kvar na uređaju što su ga prije toga manje vješti majstori sređivali danima, ili bi nastojao uvjeriti lokalne operatere da nije baš u redu lomiti filmsku traku pri svakom ušniravanju i bacati otpatke ispod projektora. Kod nekih bi se vremenom tako skupila lijepa hrpica. A filmovi su u svakom novom kinu i novoj predstavi bivali sve kraći i kraći.

S vremenom je postao poslovođom i nije trpio da njegovi majstori kaljaju ugledno ime tvrtke i njegovu osobnu reputaciju, pa je nastojao odgojno djelovati, no mladi su ljudi uvijek mislili kako se svaki problem može riješiti dok bi dlanom o dlan, a na takve je gospon Slavek uvijek gledao sumnjičavim okom. Kako se može reći, unaprijed, da će se sve srediti za čas, a ne zna se što je na stvari, ne razumije ni danas takva razmišljanja.

Posao je često uključivao i radnje koje se ne bi očekivale od jednog majstora za montažu, održavanje i popravke filmske tehnike. Trebalo je štemati zidove, pregovarati s drugim majstorima, baviti se vodovodnim, električnim i drugim instalacijama, snalaziti se na razne načine. Srećom, gospon Slavek univerzalni je majstor, i na poslu i kod kuće, sve zna sam napraviti pa su njegove sposobnosti itekako znale doći do izražaja.

U Kinotehnici je radio do 1975, a zatim se pet godina okušavao kao samostalni obrtnik, no Slavek ne bi bio Slavek da i tu nije bilo posebnih situacija. Nikako nije mogao dobiti telefon, a raditi bez njega bilo je baš teško. Tako mu se redovito događalo da stignu po njega autom, u bilo koje doba dana, često nedjeljom popodne, nekoliko puta na Staru godinu i u sličnim zgodama, stave ga pred svršen čin pa ga odvuku da popravi nešto važno i bez čega se tog dana nije moglo. Posao se nije smio odbiti, iako bi ponekad znao duboko uzdahnuti i pomisliti da nema novca koji bi mogao platiti njegovo slobodno vrijeme, u obiteljskom krugu, sa dva sina. Slobodnjak razumije slobodnjaka pa jedan drugomu suosjećajno kimamo glavom.  

Vidjevši da tako neće moći, opet se zaposlio u tadašnjem kinu Cesarec i ostao tamo punih šest godina. I u Kinotehnici, posebno tih poslijeratnih godina, i poslije bavio se raznim unapređenjima i izumima, jer je često trebalo preko noći zamijeniti kakav zupčanik ili drugi važan dio projektora, a originala nije bilo pa su se zamjenjivali prigodnim, ručno izrađenim supstitutima, ali za razliku od nekih manje skromnih kolega, ne misli da su ti njegovi radovi bili baš genijalni i svjetski. Bili su korisni za svoje vrijeme i za potrebu koja se pojavila, kaže danas, uvjeren kako će toga biti još, samo da se malo oslobodi tekućih obveza. Jednog dana. Sjeća se Školske knjige i onog promotivnog prostora na vrhu zgrade, gdje je bilo teško organizirati razne projekcije jer su staklene kupole davale previše svjetla. Sve dok gospon Slavek nije tu instalirao posebne zastore koji su se mogli lako i brzo postaviti i skinuti. Ili one projekcije dijapozitiva u Torinu, šezdesetih godina, kad je trebalo osigurati kontinuiranu vrtnju fotografija, cijeli dan i noć. Smislio je sustav kojim je ispunio očekivanja organizatora, mnogo prije nego što su se posvuda pojavili okrugli okviri za automatsko micanje dijapozitiva. Bavio se i automatima za pomicanje zastora u kinima i sličnim poslovima koji zaista ne donose mnogo slave, ali znaju biti itekako zapaženi kao smetnja, ako se netko poput Slaveka njima ne pozabavi.

Skrećemo nekako na pitanje tona u domaćim filmovima, koji često ne zadovoljava svjetske kriterije, a Slaveku zasjaje oči. Taj tonski dio nekako mu je posebno važan. Upozorava da problem najčešće nije u snimanju tona, nego u njegovoj reprodukciji u kinu. Ako projektor nije naštelan kako treba, ton će biti iskrivljen, nerazgovijetan, a to se najviše osjeća baš u domaćim filmovima, jer su gledatelji oslonjeni na sluh i zapažaju svaku neskladnost. Kod stranih filmova više čitaju prijevode i manje zapažaju tonske probleme. U posljednjih je nekoliko godina bilo velikih promjena i poboljšanja u tonskoj tehnici i valjalo bi sve njih primijeniti i u našim kinooperatorskim prostorima, no čini se da vlasnici novih kinodvorana i multipleksa štede baš tu, gdje bi trebalo potrošiti najviše, kaže Slavek kritički. Kad tomu pribrojimo kronični nedostatak školovanih kinooperatera, jer mladim ljudima to zanimanje nije privlačno (tako ni Slavek nije uspio odgojiti pravoga nasljednika, pa sumorno tvrdi kako ćemo danas-sutra morati uvoziti iz inozemstva majstore njegova kova), ne čudi što nam je zvuk u kinodvoranama među većim problemima. Ne samo zato što mlađi operateri vole glasnu glazbu pa odvrnu zvučnike do maksimuma.

Iako je proveo cijeli život okružen filmašima i filmovima, gospon Slavek nije nikada poželio snimati vlastite radove. Ima, doduše, neku staru osmicu i nešto obiteljskih filmskih zapisa, koje ponekad i pogleda, no ne želi se ubrojiti među autore. Nije više često ni gledatelj u kinu, jer ga ovi novi filmovi, prepuni brze izmjene kadrova, preglasnih efekata i računalnih čudesa ostavljaju hladnim. Volio je pogledati kakav dobar film s kvalitetnom, životnom, uvjerljivom pričom, no takvih je sve manje pa ni njega nema u kinodvoranama.

Već trideset godina, od 1975, Slavek Majerić postavlja i održava filmsku tehniku na Festivalu djeteta u Šibeniku i uživa u tom poslu, koji je istodobno i ugodan odmor. Često je u zagrebačkom Studentskom centru čiju filmsku tehniku održava i popravlja niz godina, a ima još nekoliko poslovnih angažmana i tako popravlja financijske efekte svoje skromne mirovine.

Gospon Slavek odigrao je i važnu ulogu u opremanju kina Tuškanac. Prvo je stigao pregledati kinodvoranu i operatorsku kabinu, a zatekao ih je u očajnu stanju. Sve je bilo razoreno, čak su iz zidova bili iščupani kabeli pa je praktično sve valjalo napraviti iznova. Bacio se na demontažu kinoopreme u kinu Urania, organizirao njezin prijevoz u Tuškanac, bavio se opet sporednim poslovima koje nitko drugi nije mogao napraviti ili organizirati, od otvaranja novih prozora u operatorskoj kabini do niza zidarskih, električarskih i drugih instalaterskih poslova. Nakon toga valjalo je montirati kinoprojektore i pojačala, popraviti sustav za daljinsko uključivanje ispravljača, obaviti pokusne projekcije i centriranje projektora, popraviti automatiku za prijelaz slike i tona, sve do postavljanja protupožarnih aparata.

Kad jednom otkriješ drugima što sve znaš, gotov si. Majstor Slavek bio je angažiran i na poslovima poput ugradnje termostata ispred kinodvorane, premosnica za kotlovnicu, generalnog čišćenja dvorane, pretprostora, sanitarija i kabine, izrade ključeva i stavljanja u funkciju prostora za blagajnu. I u svemu je bio uspješan.

Na trakošćanskim školama medijske kulture vodi brigu o filmskoj tehnici i projekcijama, a polaznici s uvažavanjem gledaju kako strpljivo i s mnogo ljubavi mijenja goleme kolute s filmskom trakom, nježno ih i s razumijevanjem ušnirava i pokreće projektor. Od gospona Slaveka zaista se mnogo toga može naučiti.

Ono malo slobodnog vremena provodi u obiteljskoj kući na Zamorskom bregu, u podsljemenskoj zoni, na kojoj se vidi mnoštvo njegovih majstorskih zahvata i intervencija. Voli cvijeće i sam se brine o begonijama, ružama i maćuhicama, koje osjećaju njegova putovanja jer ih drugi ukućani zaborave zalijevati, znajući da je to Slavekova briga. Stoga odmah po povratku juri svojim biljkama i donosi im spasonosnu tekućinu pa s radošću gleda kako se, osvježene i oporavljene, opet rascvjetavaju pred njegovim očima.

Iduće godine gospon Slavek navršava sedamdesetu, pa se logično nameće pitanje o smanjenju tempa i sadržajima prilagođenim njegovim godinama, no on odmahuje rukom. Godinama nije bio kod svoje liječnice, koja ga uglavnom sreće na ulici i uzaludno nagovara na kojekakve pretrage. Roditelji su mu doživjeli više od devedeset godina i većina drugih članova obitelji bila je dugovječna, pa se i on nada kako ih je naslijedio i u tomu. Otac mu je u 84. godini još nosio vreće cementa i vrijedno radio oko kuće, a nekako nam se čini da će ga sin još i nadmašiti.

Možda će mu i u tomu pomoći njegov vječni mir i strpljenje.

Duško Popović