english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2005.
51

In memoriam

Ivan Martinac

(1938 – 2005)

Realiziravši tijekom tridesetogodišnje filmske karijere više od sedamdeset kratkometražnih filmova (što kao autor, što kao montažer) te jedan cjelovečernji igrani film, Martinac je iznimna pojava, reklo bi se, čudna biljka koja raste i ondje gdje vremenske nedaće nisu poticaj čak ni za puko udisanje čistoga zraka. On je ratnik do zuba naoružan filmom i samo filmom, spreman na svakodnevno iscrpljujuće ukazivanje na bit medija, na borbu do stvarnoga istrebljenja svega onoga što sivilom zamagljuje čistoću njegovih konačnih uvjerenja.

IVAN MARTINAC je montažer. Nije uzalud gospodin Welles govorio podanicima, onima koji su ga htjeli čuti: «Za moj stil, za moju viziju filma, montaža nije samo jedan od aspekata filmskog djela. Ona je jedini aspekt.»

Kao prepoznatljiva filmska životinja s gomilom celuloida u kandžama, Martinac vreba na svakoga lijenog promatrača nespremna na obračun sa sličicama, fotogramima, kvadratima jednog jedinog kadra koji zapravo film znači. A film je savršeno djelo u koje je količinski i dubinski smješteno upravo onoliko sličica koliko mu je potrebno da postane, što bi rekao Peter Kubelka, dosljednim «kulinarskim proizvodom»; ne trpi nedosljedne zalutale pustolove čiji osjećaj za dužinu kadra ovisi o ljepoti glumice ili o zapuhu juga što dopire u montažnu sobu.

«Moj je film montiran u kvadrat», kaže Martinac. Jao onima koji s podsmijehom isprate te Martinčeve riječi. Nikada neće dosegnuti umijeće ruku starih majstora koji satkaše svoja djela od najsitnijih zlatnih niti što uspješe zaslijepiti začuđene Zemljane te doprijeti do sama Stvoritelja – kako bi na kraju dana mirno otišao na počinak, zadovoljan tek tom jednom mrvicom onoga što se zove ‘na svoju sliku i priliku’.

IVAN MARTINAC je pjesnik. A ni jedan pjesnik na ovome svijetu nije tako uvjerljivo dočarao borbu između filma i njegova autora u mračnim hodnicima samoće u kojim pobjeđuje samo luđi i izdržljiviji oblik mentalnoga kaosa.

«Prerastanje kretanja u još intenzivnije kretanje i kretanja u mirovanje. Konopac montaže iznad provalije sadržaja.»

Samovao je Martinac zajedno sa sv. Ivanom evanđelistom i autorom Apokalipse na otoku Patmosu. Pisao je Martinac pisma Teofilu, kao prijatelju i supatniku, o onim danima kada su slava i htijenje bili jednaki nadi i ljubavi prema svakom ljudskom obličju koje svoje lice usmjeruje prema suncu u kojem caruje veliko lice Bogočovjeka. Ušao je Martinac u Jeruzalem zajedno sa svojim pratiocima i nositeljima istoga teškog i bremenitog križa, sa svojim prošlim, sadašnjim i budućim ljubavima koje su sanjale stravične snove na staklu, ali ih nisu mogle poštom prenijeti njemu, autoru. Samovao je Martinac i sa čuvarima kripte. I sada se negdje sam sprema na čišćenje jada, od trgovaca, od lažnih proroka, od smeća. Točka. Ne vjerujem da iza ijedne Martinčeve pjesme dolazi točka.

IVAN MARTINAC završio je 1986. svoj prvi i jedini cjelovečernji film Kuća na pijesku.

Nakon pet gledanja najčudnijeg i najdrukčijeg igranog filma u povijesti hrvatske kinematografije, još nisam uspio dokučiti što me veseli, kada glavni junak svoje tužno, predsuicidalno raspoloženje prebacuje iz sna u zbilju i obrnuto, i koliko puta. Ta najvrednija stvar u Kući na pijesku tjera me na novo i novo gledanje. Martinčeve ruke suptilno su poredale kadrove te povele gledatelja u smjeru lagana i hipnotizirajućeg potoka emocija iz slike u sliku. Plovidba kadrovima ne ostavlja mjesta racionalnom razabiranju značenja i ne-daj-bože narativnih sklopova u nepostojećoj priči.

Priča se po splitskim kalama i uskim vratima (a samo uska vrata vode u život), da su Kuću na pijesku voljele žene i svećenici. I možda bi sve bilo drukčije da je 1985, na početku snimanja, gospodin Gian Maria Volonte pokupio kovčege i došao u Split na snimanje filma. Mnogi kažu da bi sve bilo drukčije da je kao protagonist obojio Martinčev film i poveo ga u svijet. Mnogi kažu…

IVAN MARTINAC čovjek je iz Splita. Uvijek i konačno. Sve u njegovim filmovima, u njegovim pjesmama, miriše Splitom. Sve je uvjetovano i dano samim Splitom. I gradom i ljudima. Split je preko njega i ostalih filmaša splitske škole alternativnog filma postao jednim od najsnimanijih gradova na svijetu. U svaki metar filmske vrpce duboko su utisnute sve vizure stoljetnoga dalmatinskog središta. Split diše, prkosi, miriše. Ili možda ne? Split kao dirigent kompozicije, kao mudri savjetnik u izboru boja i struktura svakoga Martinčeva filma. Monolog o Splitu. Grad se nastavlja. Grad u sivom. Kuća na pijesku. Martinac je čvrsto svoje noge zabetonirao u Split i ne može, i ne želi, i neće dopustiti ni jednoj mehaničkoj ili ljudskoj sili da pokuša nadvladati idealan spoj njegove vezanosti za grad i perfekcionističke scenografije cijeloga njegova opusa. Martinac je Split. I obratno.

IVAN MARTINAC je stil. «Stil pripada djelu a ne autoru, iz jednostavnog razloga što autor nije jahač nego jahani, onaj što ga djelo jaši, takoreći konj», reći će Martinac prilikom primanja nagrade za životno djelo, da bi na kraju svog stilskog manifesta, svog proglasa o čistoći filmskog stvaralaštva, citirao onog izabranika Božjeg iz pitome Nusije, koji kaže: «Čovječe, tašti čovječe, nije tvoje da se baviš sobom! Bog će se baviti tobom, a ti moli i radi. Ora et labora.»

Kažu da je možda trebao u svom proglasu progovoriti nešto i o strukturi. Možda je i nju trebao uroniti u stil, jer su prirodno vezani i nerazdvojni. Možda je mogao, kao i prije mnogo godina, opet citirati autora u kojeg je izgubio povjerenje, Roberta Bressona, koji kaže: «Struktura filma nije struktura tragedije već Golgote.» Možda je na kraju ipak mogao iz nekih nepostojećih prašnjavih knjiga stranih mudraca uzeti citat iskonstruirane istine o filmu i njegovu autorskom stilu, a citat bi mogao glasiti: «Svatko tko zloupotrijebi odraz svog lica u vodi Sotonin je službenik.»

Ivan Martinac mogao je i zato je i napravio film.
Ivan Martinac je sâm film. I prije rođenja i poslije smrti.

Zdravko Mustać

Mirko Lauš

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum
Maillot nba pas cher
I thought that after two years, I knew replica handbags that Beatrice was a small gucci replica handbag in Pierre's many hermes replica handbags . I didn't expect it to be handbag replica positive result. Beatrice transformed this "night club little prince" into a happy replica handbags .





















Statistika posjeta