english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2003.
44

Amarcord

OJ, DUBINE I ŠIRINE, OBJEKTIVI, PERSPEKTIVE…

Osvrt na rad specijalizirane radionice za kameru i snimanje pri 5. medijskoj školi u Trakošćanu

Ako ste se ikada pripremali za rad s bilo kojom skupinom učenika, studenata ili profesora, vjerojatno ste unaprijed priželjkivali homogenu skupinu u kojoj neće biti nezadovoljnika, party-breakera ili zlovoljnika različitih vrsta, koji će neprestano zahtijevati nešto drugo ili prigovarati zbog neostvarenih očekivanja. No, kako zadovoljiti ambicije skupine koja se sastoji i od učenika, i od apsolvenata i od profesora, i od iskusnih i od novopečenih snimatelja, a različita su predznanja, interesa i, napokon, zanimanja? Odgovor je vrlo jednostavan: pošaljite ih u radionicu za kameru i snimanje pa ćete vidjeti da i naizgled nespojivo može odlično funkcionirati, samo kad ima volje, interesa, tolerancije i dakako, ljubavi prema istome poslu. Uz vješto ravnanje našim malim orkestrom, za što je zaslužan prof. Silvestar Kolbas, rad u ovoj radionici jednostavno je morao zvučati kao simfonija. A to je i bio. U zabitnom dijelu hotela, nekadašnjem diskoklubu koji pamti i bolje dane, bilo je svih tih dana 5. medijske škole naše stjecište. Nakrcan svom potrebnom logistikom (kamerama, reflektorima, stativima, računalom), naš je podrum bio početak i kraj svih naših dnevnih aktivnosti. Je li potrebno reći da smo se odmah upoznali, prihvatili jedni druge kao suradnike kojima želimo pomoći i od kojih očekujemo pomoć ili možda da smo se otpočetka smijali, odlično zabavljali i mnogo, mnogo naučili? Bilo nas je doista iz svih dijelova Hrvatske, od Dubrovnika do Osijeka i Gunje, od šesnaestogodišnjaka do učiteljica sa zavidnim radnim iskustvom, ali početna predavanja o dijelovima kamere dubinskome i plošnome kadru, perspektivi i vrstama objektiva, odslušali smo zainteresirano i bez ometanja. I ne samo odslušali: otvorili smo usput neka pitanja koja su nas mučila u praksi, bilo da su ona vezana s radom u videogrupama u školi i pak u amaterskim videodružinama. Mnogi polaznici donijeli su svoje kamere, što mogu svakomu preporučiti ako se zateknu u ovoj radionici, pa su mogli upoznati funkciju svoje kamere i primijeniti to znanje snimajući u pitomu krajoliku Trakošćanskoga jezera i njegovoj okolici.
I ovogodišnja je radionica imala konkretnu zadaću: rezultate rada uobličiti u edukativni film o filmskoj perspektivi, vrstama objektiva te pojmu dubinskoga i plošnoga kadra. Pogledali smo i filmove s radionica prošlih godina: o rasvjeti, tipičnim početničkim snimateljskim greškama, itd.. Tako nam je postalo jasnije da i mi u nekoliko dana moramo snimiti i montirati film o svojoj temi, koji će biti prikazan na završnoj projekciji. Zato je valjalo odmah početi sa snimanjem. Sve one koji misle da se jedan savršeni kadar može snimiti za nekoliko sekundi (što nije isključeno), srdačno pozivam na piknik pred trakošćanskim hotelom Coning. Kad počnete snimati, naizgled najpitomiji i najmirniji ljetni dan postaje luđi nego Jelačić-plac u doba povratka s posla. Baš kada želite snimiti jednu bezazlenu rečenicu, kao što je ona: "Plošni motiv ne daje dubinski kadar", može vam se dogoditi da neki veseli Zagorec, od milja nazvan Štef, počne brusiti ogradu koja mu je hrđala već dvadeset godina, a on se toga prisjetio tek sada. Ili će početi rušiti stoljetne jele u podnožju dvorca. Kad vam se konačno učini da su cviljugajući zvuci utihnuli, jamčimo vam da će nad Trakošćanom blaženo proletjeti zrakoplov, nahrupiti konvoj teretnjaka po obližnjoj cesti ili se pojaviti neko drugo, u tim krajevima nikad viđeno prometalo. Toliko o snimanju zvuka, kojemu nikada ne pridajemo dovoljnu pozornost, premda je jednako važno kao i snimanje slike. Shvatili smo, naime, da je potrebno jako mnogo sretnih okolnosti i mnogo znanja da bismo dobili dobar slikovni ili tonski zapis, jer smo neke kadrove snimali i po nekoliko sati. Naši su se glumci višekratno umorili ponavljajući istu rečenicu po desetak puta, a radosti toga ponavljanja i sama sam iskusila, izložena nesmiljenu suncu na hotelskoj terasi. Naši snimatelji bili su sami učenici bogatijega snimateljskog iskustva, praćeni budnim okom već spomenuta našeg mentora i njegovih asistenata: Borisa Poljaka i Roberta Kriveca. Najradosniji dan našega učenja bio je onaj kad su iz Zagreba, posebno za nas, stigle naprave za vožnju kamere, od kojih nas je najviše impresionirao kran. Snimati na kranu zanimljivije je od lunaparka, zaključio je ženski dio snimateljstva, nimalo ne zaostajući u vještinama za kolegama. Dobili smo toga dana impresivne kadrove, žaleći što se blagodatima tih pomagala nećemo moći koristiti u svakodnevnu radu sa svojim učenicima, zbog vrlo prozaičnih razloga, koje ovaj put neću spominjati. Snimali smo posvuda, tražeći najpogodnije rakurse, osvjetljenje i tišinu, nadasve tišinu. Stoga smo vrlo brzo završili sa snimanjem kadrova za naš film, koje smo potom prepustili pouzdanim rukama Filipa Karabelja, našega mladog montažera. Ostale dane proveli smo mnogo ležernije, ali ne i nezaposleno. Pri realizaciji zadataka za vježbu zdušno su nam pomagali Boris Poljak i Rober Krivec, tumačeći nam kako dobiti što bolje i kvalitetnije snimke. Sve snimljene kadrove pomno su analizirali i upućivali nas kako izbjeći pogreške. A što je bolje od praktičnoga rada i izravna suočavanja s problemima! Tako se ipak uči najbolje!
Budući da je naša skupina prštala od energije i ideja, odlučili smo snimiti i nekoliko džinglova, kao što je onaj koji prati špicu našega filma. Malo je nedostajalo da snimimo cijeli komprimirani CD. Na vrijeme su nas zaustavili. Imali smo vremena i za večer poezije posvećene svim polaznicima naše radionice – naš skroman dar prof. Kolbasu, Borisu, Robertu, Filipu i toncu Miletu. A kad je posljednjega dana na red došla projekcija našega filma Oj, dubine i širine, nitko sretniji od nas. Ipak je to naše dijete!
Jeste li prvi put uzeli kameru u ruke ili ste s njom srasli - svejedno. Na radionici za kameru i snimanje učit ćete od najboljih. Ima smisla doći u Trakošćan i uvjeriti se.



Davorka Bačeković-Mitrović

BUNARENJE PO SJEĆANJIA (2)
ŠEST LAKIH KOMADA

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum
Maillot nba pas cher
I thought that after two years, I knew replica handbags that Beatrice was a small gucci replica handbag in Pierre's many hermes replica handbags . I didn't expect it to be handbag replica positive result. Beatrice transformed this "night club little prince" into a happy replica handbags .





















Statistika posjeta