NOVE KNJIGE

Pogled iz istočnog kuta

Sergej Lavrentjev, O Schmidtu – Iz Rusije, s ljubavlju, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2016.

S djelom Branka Schmidta ruski se filmski kritičar Sergej Lavrentjev prvi put susreo 2002., kada mu je kao direktoru programa Međunarodnoga filmskoga festivala u Sočiju pristigao tad posljednji Schmidtov film Kraljica noći. Premda kopija te gorkohumorne, dijelom nostalgične priče o odrastanju i sazrijevanju u Osijeku 1968. bijaše poslana na mediju VHS-a, Lavrentjev je suzbio odbojnost prema gledanju filmova na televizijskom ekranu i uvelike se oduševio Schmidtovim ostvarenjem. Plam ljubavi je užgan.

Otad nadalje, Lavrentjev je odgledao, odnosno popratio čitav Schmidtov opus, razvio prijateljstvo s redateljem i, je li, napisao ovu knjigu. (Ruski rukopis preveo je Igor Buljan.) Iz navedenoga nije teško pretpostaviti da je Schmidtov umjetnički rad sagledan iz pokloničkog kuta, no mora se priznati, ne bez stručnog kriterija i ne bez zamjerki. Najvrsnijim Schmidtovim filmovima Lavrentjev smatra dugometražni igrani Put lubenica (2006) i kratkometražni dokumentarni Panj pun olova (2007). Velike pohvale upućuje i većini ostalih, uključujući i rane televizijske, prve profesionalne, de facto vježbeničke radove Rano sazrijevanje Marka Kovača (1981) i Hildegard (1983), dok TV-serije za djecu Hajdučki gaj (1985) i Operacija Barbarossa (1989) praktički zaobilazi, što će reći da nije, štono riječ, temeljit do kraja, premda Schmidtov dosadašnji opus nije tolikoga opsega da ne bi mogao biti pregledno obuhvaćen jednom knjigom.

Kao što i jest prevladavajuće opće mnijenje u nas, promašenima procjenjuje dugometražne igrane filmove Vukovar se vraća kući (1994), Božić u Beču (1997) i Srce nije u modi (2000). Zapisuje ovako: "Bez ikakve sumnje, film Vukovar se vraća kući nije na razini prijašnjih radova Branka Schmidta, ali je na neki način refleks vremena u kojem je nastao te govori o određenoj izgubljenosti i nesnalaženju autora u novonastaloj poslijeratnoj situaciji u Hrvatskoj." Božić u Beču ocjenjuje ideološki nepodnošljivom moralizatorskom melodramom, režiranom "u redu, kako treba", tako da sve razumijemo. No tome dodaje pitanje: "Ali što vidimo, što osjećamo?"

Upravo to, pitanje osjećaja koje neki film budi u gledatelja, Lavrentjevu je jedno od važnijih indikacija procjene valjanosti nekog slikopisa, a tek potom slijedi stručna raščlamba o tome zašto je tako i kako je redatelj postupao da bi uzburkao čuvstva. Put lubenica Lavrentjevu je Schmidtov omiljeni film zato što ga je duševno uzbudio kao nijedan film nakon Lomeći valove (Breaking the Waves, 1996) Larsa von Triera.

Premda, rekosmo, knjiga obiluje pohvalama Schmidtovim filmovima, nekoliko gornjih primjera Lavrentjevljeve pokude ovdje navodimo tek kao određenu potvrdu toga da svojedobno nezadovoljstvo većine ovdašnjih kritičara rečenim filmovima očito nije bilo uzrokovano drugime doli njihovim zbiljskim slabostima koje, vidimo, uočava i stranac neskriveno sklon Schmidtovu liku i djelu, a neopterećen izvanfilmskim okolnostima i silnicama što su treperile u našoj domaji.

Svoje stavove Lavrentjev potkrepljuje razumljivim analizama i argumentima oblikovanima vrlo čitkim i zanimljivim pismom, no ovdašnjem čitatelju knjiga ruskog filmskog kritičara posvećena hrvatskom filmskom redatelju možda je još zanimljivija zbog onih dijelova, a njih ne manjka, koji se ne odnose izravno na protagonista, već se bave predočavanjem života u Sovjetskom Savezu u doba komunizma i nakon pada željezne zavjese, te nam govore mnogo o uvjetovanosti doživljaja, percepcije umjetničkog djela, u ovom slučaju filma, gledateljevim podrijetlom.

Rođen 1954. u gradu Orelu, Lavrentjev je dobar dio života proveo u čvrstom stisku sovjetskoga komunizma, a iz te tmurne perspektive većini se Sovjeta tadašnja Jugoslavija činila rajem na Zemlji, mjestom gdje vladaju slobode kao na Zapadu, a život je k tomu lakši i jeftiniji. Unatoč tome što su mnogi od njih znali i osjećali da žive u tijesku, višedesetljetno ispiranje mozga ostavilo je dubok trag i u mislećim glavama koje su, nepopustljivom ustrajnošću sovjetske propagandne mašinerije, uvjeravane u to da sve loše na svijetu čine ljudi koji se suprotstavljaju SSSR-u, a sve dobro oni koji podupiru "miroljubivu Lenjinovu vanjsku i unutarnju politiku Partije i vlade". U SSSR-u se zbiljski prikazivalo jako malo inozemnih filmova, osobito onih sa Zapada, a i ti su bili temeljito redigirani, i montažno i dijaloški u sinhronizaciji. O filmu SFRJ običan gledatelj, pa ni zainteresiraniji filmoljubac, nije znao gotovo ništa.

Kao posljedica takva odgoja i iskustva, mnogi bivši Sovjet će u kasnijem skobljenju s filmskom baštinom svijeta naprosto na drugi način poimati sadržaje i teze. Među primjerima naveden je Otac na službenom putu (1985) Emira Kusturice kojim su bili oduševljeni, no nisu mogli "u cijelosti shvatiti patos osude Titovih represija protiv staljinista početkom 1950-ih godina". Jer "ipak su žrtve Staljinovi obožavatelji! Da su ti obožavatelji ʽ48. zavladali u Jugoslaviji, pokazali bi im što su to prave represije".

Nemalo takvih slikovitih ocrtavanja uvjetovanosti i različitosti percepcija i shvaćanja iznimno nas korisno i poučno upućuje na realnu nemogućnost unificiranog sagledavanja i razumijevanja kako filmskih i drugih umjetnina i artefakata tako i većine ostaloga.

Jedan od najboljih odsječaka knjige onaj je što ga Lavrentjev naziva najtužnijim recima, u kojima uvjerljivo razjašnjava zašto su posljednjih godina pobjednici nekoć pouzdanih, danas kvalitativno srozanih velikih, a i većine ostalih festivala – koji više nisu svečanosti filma, nego kanali distribucije – prečesto slaba i nevažna ostvarenja.

I za kraj navedimo još jedno zanimljivo zapažanje neutralnog, načelno nezainteresiranog promatrača, Lavrentjevljevu tvrdnju da je hrvatski film doživio renesansu otkako je na čelo Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) stupio Hrvoje Hribar te da je riječ o  najorganiziranijoj i najjačoj kinematografiji u regiji.

Janko Heidl