english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2013.
75

IZA KAMERE, U PRVOME LICU

Eksperimentalist s punom podrškom JNA

Razgovor s Karpom Ačimovićem Godinom u kinu Tuškanac (Zagreb, 23. travnja 2013)

U okviru programa Kratki utorak, u zagrebačkom su kinu Tuškanac 23. travnja 2013. prikazani kratki filmovi slovenskog filmaša Karpa Ačimovića Godine. S Godinom je, između projekcija, razgovarao voditelj Kratkog utorka Ivan Ramljak.

Ivan Ramljak: Dobra večer! Čovjek koji stoji pored mene najpoznatiji je po svom snimateljskom radu. Snimio je neke od najvažnijih jugoslavenskih filmova kao što su Rani radovi (1969) Želimira Žilnika i Okupacija u 26 slika (1978) Lordana Zafranovića. Bio je montažer, režirao je kazališne predstave, opere, radiodrame, u mladosti je čak i pjevao u nekim operama, profesor je na akademiji, ali ovdje je ponajprije zbog svojih sjajnih kratkih eksperimentalnih filmova koje je režirao između 1967. i 1972.

Karpo Godina: Dobra večer! Hvala vam na tolikoj posjeti, posve sam šokiran! Kome pripada ova zgrada? Gradu? Trebalo bi tamo popraviti krov, prokišnjava. Ja govorim mješavinom slovenskog, srpskog, hrvatskog, makedonskog i bosanskog i nadam se da ćemo se razumjeti. Filmovi koji su odabrani za ovaj program su jako stari, ali nekim čudom su se prikazivali u posljednje vrijeme na nekoliko mjesta i začuđen sam da na neki način još žive. Nadam se da će i ovdje živnuti.

I. R.: Prvo ćemo vidjeti vaša prva dva profesionalna filma, Sunce, sveobuhvatno sunce i Piknik u nedjelju. Prije toga ste snimili nekoliko amaterskih filmova koji su se prikazivali na festivalima amaterskih filmova, a ovo je bio prelazak u profesionalne vode.

K. G.: Dok sam studirao na ljubljanskoj akademiji, nije još bilo studija filma pa sam morao završiti prvo kazališnu režiju i radijsku, a tek su poslije došli film i televizija. Akademija još nije imala tehnike pa mi je mama kupila neku osmicu. Ne superosmicu, nego osmicu. To je bilo negdje 1962, 1963, 1964. Tu sam kameru posuđivao i svojim prijateljima, a ja sam s njome ludovao i bila je fotografija da čovjek teško izdrži od drmanja, kao što se kaže. Stalno se tresla i imala je poseban dinamički pokret. Poslije sam u ruke dobio tridesetpeticu.

Maloprije sam razgovarao za radio s Mimom Simić i bilo je interesantno jer me pitala jesmo li radili za novac. Rekao sam: "Ne." Za film Sunce, sveobuhvatno sunce, koji ćete prvo vidjeti, dobio sam novce na fondu. Nekim čudom, jer je natječaj bio anoniman – tada je bilo jako teško pobijediti politički jake suparnike. I rekao sam da bi se s tim proračunom mogla napraviti dva filma. U Sloveniji nisu pristali na to. Doznao sam da je Lordan Zafranović snimio svoj film u FAS-u, Filmskom autorskom studiju, ovdje u Zagrebu. Direktor FAS-a bio je divan čovjek, Kruno Heidler. Kad sam mu rekao da mi s tim novcem možemo napraviti dva filma, on je kazao: "Može, ali tu onda nema honorara." Rekao sam da nisu važni honorari, nego da je važno da napravimo dva filma.

I eto, prva dva filma smo napravili za FAS u Zagrebu. Crno-bijeli su, kamera je stigla iz Košutnjaka u Beogradu, s nekim starim optikama. Davali su nam kamere koje su bile vojni plijen od Hitlera ili tako nešto. Bile su to stare arrice s predratnom Zeissovom optikom. Bilo je čudo kad sam prvi put u ruke uzeo tridesetpeticu i gledao kroz to. U usporedbi s osmicom, to je bio san snova. 

Filmovi su bili montirani u Jadran filmu, ali to su ipak bili slovenski filmovi, jer se novac dodjeljivao po republičkom ključu. Tako da je cenzura bila u Sloveniji. Oba su filma pozvana na festival u Beograd i slovenska cenzorska komisija je nekih dvadesetak dana razmišljala: "Da ili ne, da ili ne"... I na kraju su ipak rekli: "Da" I oba su filma u Beogradu dobila najviša priznanja.

Kad radiš filmove, ni ne razmišljaš o tome da oni na neki način izražavaju ono što te onda iznerviralo i što si imao potrebu reći. Stvar je danas ista. Zato su možda neki od tih filmova evergreeni, jer stalno imamo iste probleme, stalno se ponavlja isto. U prvom filmu, Sunce, sveobuhvatno sunce, vidjet ćete partizana koji siluje moju prvu suprugu...

I. R.: Mancu Košir, poznatiju kao brezu.

K.G.: I on trči dalje, normalno, kroz sve periode do sadašnjice, onda je bilo vrijeme bitnika, to su bili Beatlesi... Vidjet ćete, čovjek bez skrupula trči do kraja i sve je njegovo.

Drugi film, Piknik u nedjelju, opisuje zatvorenu slovenačku sredinu, malograđanštinu i sve ostalo što nosi ta naša slovenska okolina. I kad dođe neka mladost, kad dođe neka južna melodija, oni se jako uznemire. Taj je film jako iznenadio ljude u laboratoriju Jadran filma. Ja sam već u gimnaziji puno fotografirao pa sam znao neke stvari, npr. da zeleni filter prouzrokuje nešto da sve bude bijelo. Vidjet ćete taj piknik – u laboratoriju su mislili da je greška to što su trave bijele, a ja mislim da dobro izgledaju još i danas.

***
projekcija filmova:
Sunce, sveobuhvatno sunce (Sonce, vsesplosno sonce, 1967)
Piknik u nedjelju (Piknik v nedeljo, 1967)
***


Gratinirani mozak Pupilije Ferkeverk, 1970.

I. R.: Gratinirani mozak Pupilije Ferkeverk – vrlo neobičan naslov vrlo neobičnog filma s vrlo neobičnom genezom. 

K. G: Dušan Jovanović napisao je nešto što bi se moglo nazvati kazališnim tekstom i skupio oko sebe, ne glumce, nego mlade ljude iz svih oblasti umjetnosti i napravio predstavu Pupilia Ferkeverk, odnosno više predstava pod raznim naslovima. Između ostaloga, izbio je veliki skandal kad je na pozornici zaklana živa kokoš. To su u osnovi bile jako subverzivne predstave. Dušan i ja napisali smo igrani scenarij Kralj Matijaš o Matijašu Korvinu. Dušan je stanovao u predivnom predjelu Ljubljane. Sjedili smo ispod drveta, bilo je proljeće i kad smo pisali taj scenarij, angažirali smo te iste ljude koji su nastupali u predstavi – to su uglavnom bili pjesnici, pisci i mladi intelektualci – da nam svaki dan donose tekstove na zadanu temu. I tako smo kompilacijski napravili divan scenarij koji je, naravno, bio odbijen.

Došlo je ljeto i rekli smo: "Ajmo mi ipak nešto napraviti zajedno." Izmislio sam neku priču kako bih te ljude ipak iskoristio, tako da bude dobro i njima i meni i da napravimo jedan filmić. U Novom Sadu u Vojvodini postojala je produkcijska kuća Neoplanta film koja je bila posve izvan svih kontrola. Želimir Žilnik je snimao za Neoplantu. Ondje je bio jedan divan čovjek, Svetozar Udovički, kojeg su kasnije srezali, i on me pozvao da za vojvođanske novce radimo taj filmić i poslije još neke. Dotad sam već snimio Žilnikove Rane radove tako da je Udovički imao povjerenja da će možda iz toga nešto nastati. Otišli smo na more, u Savudrijsku Valu koju ćete sada vidjeti u koloru. Tu je počela prava statika. Doslovno sam zabio kameru u plićak, postavio te ljude na tjedan dana u more i samo čekao kako će se mijenjati meteorološki uvjeti. Davao sam im zadatke. Živjeli smo u jednom divnom ambijentu, u jednoj ruralnoj gostioni. Dečki su znali nešto i konzumirati, a ujutro sam ih tjerao u more da se otrijezne.

I. R.: Potkraj filma pojavljuje se zanimljiva poruka u kojoj se preporučuje uzimanje LSD-ja. Stoji li ta preporuka i danas?

K. G.: Onda je bila takva situacija da smo preporučili da uzmete LSD ako želite živjeti u tom ambijentu i u toj državi. Možda je i sada tako, nemam pojma. Film je, normalno, bio zabranjen. Ali prije toga je bio prikazan na GEFF-u, u dvorani RANS-a Moša Pijade. Platno je bilo do poda i parket se glancao. Slika je bila golema. Kad vidite film s tim prelijepim morem, zamislite kako je to izgledalo. Bilo je kao da ste tamo, bili ste jednostavno obuhvaćeni, kao danas s 3D. Bilo je magično. U žiriju su bili Dušan Makavejev, Mihovil Pansini, gospođa Mira Trailović, ne znam tko sve nije bio. Nagrada je bila lingam od gline. Za one koji ne znaju, lingam je idealan spoj nečeg muškog i nečeg ženskog. Nagrade su dodjeljivane individualno, svaki član žirija davao je svoju nagradu. Recimo, Pansini je rekao: "Dodjeljujem lingam Karpu Godini." Izišao sam na pozornicu, preuzeo ga i ponosno ga odnio. I tako sam dobio sve lingame, a na kraju još i Grand Prix, veliki lingam od pola metra i više od pola tone. Otišao sam na pozornicu sa svim ovim malim lingamima i dobio još ovoga velikoga. Ne znam postoji li neka fotografija, ali to je bila dobra slika. Uglavnom, bio sam dobro nagrađen.

U filmu inače nastupaju ljudi koji su poslije postali jako priznata imena u slikarstvu, poeziji... Milan Jesih je, recimo, jedan od vrhova naše poezije i prevodilaštva. Dramatičar i fantastičan pjesnik Ivo Svetina napisao je neke jako cijenjene drame i pisao je fantastičnu poeziju. 

I. R.: Film izgleda kao preteča videospota. Tu je počeo taj vaš način montaže u kojem glazba prati montažu. Ovdje je to pjesma Roryja Gallaghera i njegove grupe Taste.

K. G.: Svi me uvijek pitaju koja je to glazba.


Zdravi ljudi za razonodu, 1971.

I. R.: Kako ste došli na ideju za snimanje filma Zdravi ljudi za razonodu?

K. G.: Snimajući po Vojvodini primijetio sam nešto interesantno na što me nitko nije upozorio, a to je da u raznim selima postoje kuće u različitim bojama. Pitao sam: "Kako to? Znači li to nešto?" Rekli su mi da svaka nacionalnost u Vojvodini boji kuću u svojim bojama, tako da čim uđeš u selo znaš tko gdje živi. Kad vidiš plavu kuću, znaš da je unutra Slovak. Odeš dalje, zelena kuća, unutra je Mađar. Odeš dalje, zlatnožuta boja, to su bunjevački Hrvati. Rusini – bijela kuća s crnim coklom. Rumunji vole sve boje, farbaju najluđe. Cigani prate Rumunje, a prepoznaješ ih po tome što farbaju malo lošije, površnije. Bilo je jako lako etnički odrediti tko je u kojoj kući. To je veseo film, pun ljubavi. Pjesma u filmu, koju su skladali Predrag i Mladen Vranešević, uglavnom govori: "Mi volimo te i te, oni vole nas... " Jedini koji se ne pojavljuju u filmu su Srbi, jer ustvari oni pjevaju tu pjesmu o sveopćoj ljubavi. U Politici je preko cijele stranice pisalo kako je to najbolje spakovan film s najsubverzivnijom idejom i da gospodin Karpo ne vjeruje u mogućnost da će ta mnogoetnička zajednica opstati. Nažalost i nije.

I. R.: Još je kontroverzniji bio film O ljubavnim vještinama.

K. G.: Bio sam u vojsci, pješadija. U Ajdovščini, u Sloveniji, zimi. Nije mi bilo lako. Čekao sam do zadnjeg dana kad se moralo u vojsku, imao sam 27 godina. U Beogradu je bilo vojno filmsko poduzeće Zastava film koje je pravilo edukativne filmove za vojsku. Vi stariji koji ste bili u vojsci ste, normalno, gledali te filmove na šesnaestici o tome kako se ponaša oficir u autobusu, na cesti i tako dalje, kako se ponaša običan vojnik, kako izgleda atomski udar s lijeve i s desne strane, kamo se moraš baciti i tako. Tad sam već bio donekle priznat i poslije šest mjeseci te moje obuke u pješadiji pozvali su me u Zastava film i tamo sam bio snimatelj takvih filmova što su ih režirali razni režiseri koji su bili jako priznati za tu oblast. Na kraju su mi rekli neka ja napravim nešto. Imam li prijedlog, ideju? U vojnom časopisu Front pročitao sam da postoji neki grad Štip u Makedoniji gdje ima osam tisuća vojnika i oko sedam tisuća mladih djevojaka, budući da su tamo medicinske škole i tvornice tekstila. Sjećam se da smo nosili te košulje u strašno žarkim bojama. Ali pisalo je, u Frontu, da ne dolazi ni do jednog kontakta između vojnika i djevojaka. Nisu našli ni jedan primjer. Ja sam onda rekao da ću to edukativno proučiti. I proučio sam.

Iskoristio sam sve što mi je vojska dala. Dali su mi najveći mogući pečat generalštaba da me svi u cijeloj toj diviziji, ili što je najveće, moraju slušati. Generali i svi, tamo je tako pisalo. Tako sam iskoristio svu tu vojsku. Imao sam na raspolaganju i tenkove i MIG-ove i sve. Potpuno. Nisu smjeli ništa protusloviti. Kad sam rekao: "To i to". I dobio sam to i to, jer su toliko vjerovali u mene. Sve sam to napravio i iskoristio, a poslije sam iz filma isjekao i tenkove i avione jer sam htio ući u intimu, htio sam da u prvome planu bude čovjek kao naše najveće bogatstvo. Poslije su me pozvali u generalštab, odmah nakon projekcije. To je ona lijepa zgrada Sutjeska usred Beograda, što su je bombardirali pa još uvijek stoji srušena, kao spomenik. Tamo sam imao ogled sa sedam generala koji su mi zaprijetili. Već sam se vidio kao Monte Crista na nekom otoku. I onda je došao čovjek koji je bio dramaturg i umjetnički vođa Zastava filma. On je, začudo, bio civilno lice i objašnjavao im je pola sata ili jedan sat što je to umjetnost, što je sloboda izražavanja itd. Oni su ga gledali kao tele. I na kraju je uspio. Potom su rekli: "Dobro, ali da se to više nikad ne ponovi. Nećeš u zatvor, ali film će biti fizički uništen." I stvarno su ga rasjekli sjekirom. I negativ i pozitiv. Ako nešto znate o filmu, onda znate i da se prvo izradi jedna kopija koja se zove probna kopija, da vidiš koje su boje pa da onda praviš korekture. Budući da sam predosjećao da će se nešto dogoditi, uspio sam tu stvar, probnu kopiju, staviti u vojni kofer. Nju ćete sada vidjeti, jedino ona postoji, ništa drugo.

***
projekcija filmova:
Gratinirani mozak Pupilije Ferkeverk (1970)
Zdravi ljudi za razonodu (1971)
O ljubavnim vještinama ili film s 14441 kvadratom (1972)
***


O ljubavnim vještinama ili film s 14441 kvadratom, 1972.

I. R.:  Nedostaje mi Sonia Henie ili I Miss Sonia Henie još je jedno vrlo bizarno djelo, a potpisuju ga neka slavna imena svjetskoga filma.

K. G.: Nedostaje mi Sonia Henie, I Miss Sonia Henie je moj zadnji film prije te znamenite 1972, u kojoj je taj crni val, crni film proglašen time čime je proglašen i kad su nas rastjerali na razne krajeve po kugli zemaljskoj. Budući da sam radio tu statiku, filmove u kojima je kamera u svakom kadru bila posve statična, htio sam isprobati kako bi to mogli napraviti stranci. Na FEST-u 1972. došao sam na ideju, zajedno s Brankom Vučićevićem, da probamo zainteresirati strane režisere da snime film pod našim uvjetima. Uvjeti su bili da kamera bude statična; da bude isti objektiv, 25 mm; da kamera stoji u istom uglu u istoj sobi i da jedan autor ima na raspolaganju tri minute u konačnom šnitu iliti montaži. I da se u filmu mora naći rečenica "I miss Sonia Henie." Svi su rekli da smo malo ludi, da nitko neće na to pristati. Ipak, dobili smo Miloša Formana, Bucka Henryja, Paula Morrisseya, Dušana Makavejeva, Fredericka Wisemana, Tinta Brassa, Purišu Đorđevića.

Svakome sam ispunio sve želje, naštimao svjetlo i ostalo. Snimano je u jednom potkrovlju, s tridesetpeticom koja je, vidjet ćete, bila tamo jedna ogromna kravetina u uglu, jer onda još nije bilo malih tonskih tridesetpetica. Vidjet ćete, svi su stvarno ozbiljno prilazili zadatku. Onda nije bilo videa, normalno, to je 1972, pa sam na rame stavio tonsku šesnaesticu i napravio making of. Prvo ćete vidjeti kako su ti režiseri radili, skraćenu verziju. To je snimljeno na šesnaestici, a onda je prebacivano na razne formate tako da je kvaliteta slaba, ali vidi se dovoljno dobro, onako informativno.

Potom slijedi tridesetpetica, rezultat koji su napravili.

Prošlo je četrdeset godina i nitko od njih nije vidio taj film pa su me Ameri – znači, Forman, Henry i Morrissey – pozvali da to zavrtimo u New Yorku. Došlo je puno publike, bilo je sjajno. I oni su tad prvi put vidjeli film, a isto su snimili taj događaj i dali su mi taj komadić u kojem ćete vidjeti njihove reakcije i sjećanja na to snimanje.  Wiseman je tada bio odsutan, jer je snimao nešto u Parizu, ali sam i njemu pokazao film, nedavno, kad je bio u Ljubljani. Imam i oko jedan sat snimke njegovog komentara. Sjajno je pričao, ali to vam neću sad pokazivati.

Taj film je bio glavna kapisla, dokaz da Karpo ne samo da radi neke čudne filmove, nego je za državne novce pozvao dekadentne zapadnjake koji su napravili taj film. To je bio kraj 1972, a onda se zna kako je dalje išlo.  


Nedostaje mi Sonia Henie,1972.

***
projekcija filmova:
Making of Nedostaje mi Sonia Henie (1972)
Nedostaje mi Sonia Henie (I Miss Sonia Henie, 1972)
Snimka s newyorške premijere filma Nedostaje mi Sonia Henie (2008)

***

*** ***

Dokumentaristov je zadatak izazivati slučajnosti
Osnovna funkcija filma je da pokazuje da nešto nije u redu
Pravi sadržaj filma nalazi se u akumulaciji spiritualnosti

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum
Maillot nba pas cher
I thought that after two years, I knew replica handbags that Beatrice was a small gucci replica handbag in Pierre's many hermes replica handbags . I didn't expect it to be handbag replica positive result. Beatrice transformed this "night club little prince" into a happy replica handbags .





















Statistika posjeta