english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2003.
41

Iz povijesti filma

FILMSKA FOTOGRAFIJA U FILMOVIMA BRANKA BELANA

Hrvatski redatelj Branko Belan (1912-1986) surađivao je sa snimateljima Hrvojem Sarićem, Krešom Grčevićem, Juretom Ruljančičem, Nikolom Tanhoferom, Oktavijanom Miletićem i Franom Vodopivcem. Njegove cjelovečernji igrani film Koncert (1954) snima Oktavijan Miletić, a Pod sumnjom (1956) Hrvoje Sarić. 36 Kao snimatelja Belanovih kretkometražnih filmova poglavito susrećemo Ruljančića (pet filmova), Miletića (tri filma), Grčevića (dva filma), te Sarića, Tanhofera i Vodopiveca (svaki po jedan film). Sažeti prikaz kamere u filmovima Branka Belana obuhvaća sve naslove koje su bili dostupni (rujan 2002.) u Hrvatskoj kinoteci. Nedostaje osvrt na dokumentarne filmove Elektrifikacija (1948), Izložba srednjevjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije (1951), Istarski puti (1952), Europljani kampiraju na Jadranu (1958), na reklamni film Milijardu kalorija dnevno (1961), na kratki igrani Dobričina (1966) i na cjelovečernji igrani Pod sumnjom (1956).
RIBARI JADRANA (1948)
Snimatelj: Krešo Grčević Film o ribarenju i udruživanju ribara u zadruge. U ovom dokumentarcu, koji je poglavito snimljen u razgledničkom stilu, što pak odgovara 'povišenoj' redateljskoj koncepciji onoga vremena, želi se naglasiti ljepota krajolika. To snimatelju Grčeviću, s obzirom na njegovu likovnu kulturu, očito ne znači problem, pa gledamo lijepe, skladno komponirane kadrove. Ono što zavređuje posebnu pozornost i pohvale vrsni su kadrovi povlačenja brodice i izbacivanja mreže. Pomno su birani kutovi snimanja, vodilo se računa o tonalitetu slike, o kasnijoj izmjeni kadrova u montaži, čime se zahvaljujuć i načinu snimanja mogla postići izražajna dinamika. U ovom filmu kamera se miješa među ribare, postaje aktivni sudionik, a snimateljski su najzanimljiviji kadrovi noćnog ribolova. Slika je toliko izražajna da tekst u većini prizora uopće nije bio nužan.
TUNOLOVCI (1948)
Snimatelj: Krešo Grčević Dokumentarni film o lovu na tune. U neposrednom poslijeratnom razdoblju upravo ovaj Belanov film uvodi jedan drugačiji pristup građi dokumetarnog filma u čemu važnu ulogu ima kamera. To je znatno životniji film, rekli bismo autentič niji, promatrački. Grčević snima zanimljive, na prvi pogled nevažne, životne detalje na brodu, što obogaćuju film, a posebice su snimateljski atraktivni prizori pučine snimani iz tunolovca. Snimatelj precizno kontrolira kadar često posežući za kompozicijskim rješenjem kada u kadru u prednjem planu ima neki detalj broda ili osobu koji nas vodi prema dubini kadra (more). U filmu su vrlo zanimljivo riješene svjetlosne situacije kada se u ondašnjim uvjetima (posebice se misli na nisku osjetljivost filma) svjetlom nastoji stvoriti ugođaj. Kadrovi na nizu mjesta poprimaju likovnu kakvoću izborom osmišljenih rakursa. Bio je to, riječju, i drukčije snimljen dokumentarni film.
VRIŠTINA I KLASJE (1949)
Snimatelj: Jure Ruljančić Dokumentarni film o životu u ličkom selu i seljačkoj radnoj zadruzi. Kada se filmom žele privući seljaci u zadrugu, koliko god je riječ o dokumentarnom filmu u klasičnom smislu, on je poglavito promidžbeni, od teksta, bolje reći zvuka koji se rabi, do fotografije. U tom pogledu Ruljančićeva je kamera u potpunosti ispunila namijenjen joj zadatak. Film je primjer poslijeratnog estetiziranog dokumentarizma, kada i najteži, najnaporniji rad treba prikazati kao idilu. Tako snimatelj snima primjerice rad na poljima, čekajući najbolji položaj dnevnoga svjetla, odabirući najlikovnije rakurse, izražajne detalje, određujući kompoziciju kadra u kojoj se na slikarski način smjenjuju prizori neba i polja ili pak čine slikarsko jedinstvo. Ono što međutim smatramo posebice uspješnim snimateljskim rješenjem jest prizor kosidbe. Dinamična kamera, sjajne kompozicije kadra, izbor najzanimljivijih detalja, snimanje u pravom svjetlosnom trenutku kada danje svjetlo djeluje najplastičnije, otkrivaju veliko majstorstvo Ruljančićeva snimateljskog rukopisa.
NE SPAVAJU SVI NOĆU (1951)
Snimatelj: Jure Ruljančić Dokumentarni film o ljudima koji rade u noć- nim smjenama. Kada se govori o tom Belanovu filmu, tada je snimateljski najdomljiviji početak, odmah iza najavnice i završnica, i to poglavito glede uporabe građenog svjetla kojim se želi gledatelju sugerirati noćni, pomalo dramatič an ugođaj, pun iščekivanja. Ruljančić rabi usmjereno, kontrasno osvjetljenje stvarajući fotografiju niske tonske ljestvice u kojoj dominira tmina, dok se svjetlo javlja u količinski manjim dijelovima kadra. Zapažamo i dvostruku ekspoziciju na početku i pri kraju filma, gdje su kombinirani kadrovi dječaka i radioprijamnika. Kako se radnja filma zbiva noću, morala se rabiti dodatna rasvjeta, ponekad na uspješan, a ponekad na manje uspješan način. Kao bolja rješenja, logičnija (jer ipak je riječ o dokumentarnom filmu) spominjemo prizor noćnoga pranja ulica, kao i na svim onim mjestima koja manje poznajemo, a gdje se odvija radnja filma jer su tamo i moguća svjetlosna odstupanja koja takvima ne doživljavamo. Solidno snimljen film.
KONCERT (1954)
Snimatelj: Oktavijan Miletić Igrani film o sudbini jednog glasovira i pijanistice. O filmu Koncert Branka Belana do današ- njih dana govori se o tome kako je podcijenjen, a možda i precijenjen. Kako je to u vrijeme snimanja bio film neobične strukture, o kameri se mnogo i nije govorilo, osim o nekim atraktivnijim prizorima (vožnja kamionom u uvodnim kadrovima filma ili prizor koncerta-sna). Film započinje vožnjama kamere koja snima jednom iz kamiona u pokretu, a onda izvan njega, kako omladinci prevoze glasovir. Sve je vrlo dinamič- no. Kako Belan na stanovit način slijedi dramaturgiju filma Građanin Kane, tako i fotografija, moglo bi se reći, u filmu sliči Tolandovoj. Riječ je o dubinskom kadru. Veći dio kadrova (spomenimo samo prizore u redakciji Jutarnje pošte ili događaje oko prodavaonice glazbala - izmjena eksterijernih i interijernih zbivanja u jednom te istom kadru) snimljen je na taj način. Od kadrova koji se posebice pamte valja istaknuti prizor Emičina stradavanja kad se zapleće medu nosačima glasovira. Upravo fotografska stilizacija, istaknuti rakurs i osvjetljenje stvaraju snažan dodatni dramski učinak. Kao što vješto rabi dubinski kadar, Miletić izvanredno surađuje s redateljem i glede ostalih zahtjeva, kao što je dinamička mizanscena, neovisno da li se kreće kamera ili osobe u kadru, što je opet najčešće praćeno nekim pokretom kamere. Najefektnija je scena Emina sna o koncertu. Svjetlo koje je vrlo stilizirano, u početku kao snažno svjetlo u pozadini, neobični kut snimanja, razrađeni pokreti kamere, sve to jasno signalizira da je riječ o pristupu koji bismo najtoč nije mogli označiti kao fotografski ekspresionizam. Vožnjom kamere prema naprijed, kako osim Emine bijele haljine kadrom dominira i svjetlo (bjelina), prizor se doimlje kao tehnika visokoga ključa i najekspresivnije sugerira snoviđenje. U završnici filma Ema sjeda za glasovir, rukom otkriva urez - svoje ime, a kamera se povlači u blagi gornji rakurs s tim da se u tom trenutku donekle mijenja i tonalitet osvjetljenja. Tragičnost njezine sudbine dobiva i fotografsku nadgradnju. Miletić tijekom cijeloga filma na sebi svojstven način vrlo vješto gradi svjetlo, bilo da je riječ o noćnim eksterijerima ili kućnim interijerima. Jedino bi se mogla uputiti manja zamjerka zbog nedostatka više ugođaja u nekim interijernim prizorima. U svim kadrovima snimatelj pomno vodi računa o kompoziciji slike, o preglednosti kadra, izbjegava sve moguće pojave snimateljskoga fraziranja (a u ovom filmu za to je bilo dosta prigoda), nastoji maksimalno nadzirati pozadinu, odnosno snimateljskim sredstvima ističe je više ili manje, ali uvijek u funkciji radnje. Osim toga u filmu Koncert lijepo se može slijediti Miletićevo nastojanje da kamera bude dokumentaristička u kadrovima gdje je to nužnost (primjerice u uvodu filma), a stilizacijska u prizorima nadgradnje.
JESEN NA OTOKU BRAČU (1957)
Snimatelj: Jure Ruljančić Dokumentarni film o životu, ljudima i običajima na otoku Braču. Prvi Belanov film u boji. Ruljančićeva fotografija obiluje opisnim panoramskim pokretima kamere koji su montirani 38 dosta nevješto jedan na drugi, često u različitim smjerovima pa to onda djeluje kao snimateljska greška. Inače film je redateljsko-snimateljski turističko- razglednički filmski uradak u kojem međutim možemo uočiti snimateljevu likovnu kulturu poglavito glede kompozicije kadra (eksterijerni prizori u kojima su nazočni ljudi), a donekle i primjene boje u filmu, iako je boja više rabljena kao sastavnica prizora. Posebice valja istaknuti izbor izražajnih kutova snimanja, najčešće gornjih rakursa, koji osim bolje preglednosti kadra i likovno izgledaju zanimljivo. S obzirom na redateljski zadatak, namjenu filma i slikovitost ambijenta, više se i nije moglo ostvariti.
VJEKOVI HVARA (1959)
Snimatelj: Jure Ruljančić Dokumentarni film o Hvaru. Ruljančić u ovom filmu, snimljenu u boji, donekle ponavlja stilski iste postupke iz prethodnog filma, nažalost i one kojima se mogu uputiti primjedbe (brojni panoramski pokreti, poslije loše montirani). Ono što je novo u ovom filmu vožnje su kamere te brojni često kičasti prizori zalaska sunca. To je film u kojem je pravo umijeće pronaći statičan kadar, pa sve djeluje iritantno, nekontrolirano, rekli bismo neprofesionalno. Šteta, jer je tema zavrijedila pripremljeniji pristup i možda bolju suradnju redatelja i snimatelja.
MEDITERANSKI PROZORI (1960)
Snimatelj: Oktavijan Miletić Dokumentarni film o mediteranskim prozorima i životu u mjestima na moru. Miletićevi kadrovi često sliče motivima koji su nam poznati s umjetničkih fotografija, a što je posebice vidljivo u rasporedu elemenata (kompoziciji), izboru kuta snimanja (ulice, ljudi na stubama, prozorima), pravcu i kakvoći rasvjete, dok pokreti kamere takvoj redateljsko-snimateljskoj koncepciji udahnjuju život. Za ovaj film, koji posve sigurno pripada u Miletićeve najlikovnije uratke, možemo reći da na najbolji način pokazuje kako je filmskim izražajnim sredstvima (poglavito dinamičnom kamerom (vožnje uz pročelja zgrada, filažni pokreti od prozora do prozora), a zatim putujućim svjetlom - Miletić se koristi trikom pa se svjetlo kreće prizorom) moguće oživjeti neživo, a da pritom poprimi i likovnu kakvoću. Osim toga to je i film-fotografska studija portreta. Miletić imitira i tehniku skrivene kamere snimajuć i u jednoj sceni par koji šeta ulicama. Kad je pak riječ o noćnim snimkama grada i gradskih ulica, može se s pravom govoriti o majstorskoj ugođajnoj fotografiji. Najviše ocjene snimateljskom umijeću u ovom filmu.
Umjesto zaključka
Branko Belan u svom je autorskom radu sazrijevao zajedno sa snimateljima. Primjerice Grčević je nakon brojnih reportaža i priloga za ondašnje filmske žurnale upravo s Belanom snimio svoje samostalne uratke, Ribare Jadrana i Tunolovce. Hrvoje Sarić također je debitirao kao samostalni snimatelj u Belanovoj Elektrifikaciji. Ruljančić je s Belanom snimio svoj treći samostalni dokumentarni film, Vriština i klasje. Već itekako afirmiran Oktavijan Miletić tako- đer je svoje svijetle trenutke snimatelja ostvario u Belanovim filmovima Koncert i Mediteranski prozori.

Krešimir Mikić

DADA I NADREALIZAM NA FILMU
ALAIN RESNAIS: HODNICI VREMENA

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum
Maillot nba pas cher





















Statistika posjeta