english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2006.
55

Škola medijske kulture — Varaždinske toplice 2006

Sikak otprto — nešto sasvim osobno

Uz radionicu za dokumentarni film

Devetnaesti kolovoza... subota, vrućina. Sparno. Varaždinske Toplice tihe, uspavane. U hotelu mir. Ima li koga već? Moja buduća cimerica i ja stigle među prvima. Zvukovi s bazena zvuče vrlo privlačno! Brzo raspremanje i — odoh ja! Vrijeme se muti, a i tko zna hoće li poslije biti vremena...

Ovo je već četvrti put da sam u Školi, ali štošta je drukčije...
Nije Trakošćan, a ja nisam na seminarskom drugom stupnju. Do sada, kada mi se god pružila prilika da dođem, uvijek sam birala seminare: prvi put želeći nastaviti teoretsku naobrazbu koju sam stekla na fakultetu, drugi i treći put privukle su me zanimljive teme i predavači. Iskreno, tada se nisam vidjela ni u jednoj stvaralačkoj radionici. Za animirani film nemam crtačkoga dara. Zadivljena začudnim svijetom igranoga filma, nisam se vidjela u njegovu stvaranju. O nastanku dokumentarnoga filma znala sam toliko malo da o učenju o njegovu stvaranju nisam ni pomišljala. Važan je razlog bio i financiranje dolaska.

Seminarski sam dio uvijek opravdavala potrebama u nastavi. Kako da opravdam neku radionicu, kada mi vođenje filmske družine nije padalo na pamet. Vrijeme je prolazilo...

A onda se nešto dogodilo. U meni! Danas ne znam točan povod, ali uzroci su skriveni spavali: ljubav prema filmu (svih rodova i vrsta), izvođenje nastave medijske kulture (pogotovo filmske), osluškivanje interesa djece i mladeži, praćenje razvoja digitalne tehnike... Rodila se pomisao da moja škola treba i zaslužuje takvu aktivnost koja djecu zanima, a ne ograničava učenike slabijeg uspjeha. Čak ni one koji, naizgled, nemaju nekog posebnoga dara. Jer, nikad se ne zna što se može otkriti kad stanu iza ili ispred kamere. Tisuću i petsto učenika, dakle oko 750 onih u višim razredima, svakako je dovoljan broj unutar kojega može početi potraga za malim filmašima.

Nije zanemariva ni moja osobna volja da vodim baš takvu aktivnost. Nakon svih priredaba, Lidrana, natjecanja iz jezika, uvidjela sam da je filmska družina jedina koja me, uz redovitu nastavu, uistinu zanima. Naišla sam na potporu ravnateljice i ostalih kolega. Samo je trebalo odlučiti: igranofilmska ili dokumentarna? I onda, opet nešto podsvjesno: iako nisam o dokumentarnom filmu nikad ozbiljnije razmišljala, sada sam, bez imalo dvojbe, odabrala upravo radionicu za dokumentarni film! Kako je to niknulo u meni, odakle se stvorilo, nemam pojma. Uostalom, zar je važno?!

I, eto...
Nedjelja, soba 118, radionica za dokumentarni film. Vrlo neobična skupina, ali tako tipična za medijsku školu: ’učenici’ od petnaest do pedeset godina! Ono, većini zajedničko, jest da smo, što se filmskostvaralačke prakse tiče, gotovo svi apsolutni početnici. Mlade snage: buduća srednjoškolka Antonija, već pošteno zaražena filmom; mlade Karlovčanke Melita i Dariana, nastavljačice fenomenalne karlovačke amaterske tradicije; partijaner Denis G., s odličnim filmskim okom; zaneseni Domagoj, kojemu spasa nema: film ili ništa (iskreno, naš najdarovitiji član). Snage u najboljim godinama: dvije Vesne, Sanja, Anastazija, Ivana, Marina, Darija (ja) i Denis O. S takvom šarolikom skupinom suočili su se naši ne sasvim obični profesionalci. Damir, voditelj, profesionalni montažer — samouk (po vlastitim riječima) dokumentarist (Kao da je to važno: začudna La Strada je istrijanska marqesovska slika, op. a.). Njegovi pomagači: Marconi — profesionalni snimatelj, Papinjo — mlada nada eksperimentalnog filma i naš montažer Francesco, bez koga ne znam što bi bilo s našim filmskim igrarijiama. Nadimci varaju! Sve su to dečki iz samoborsko-žumberačkog podneblja beskrajno zaljubljeni u film. (Je l’ to tam nekaj u vodi?)

Damir Čučić, voditelj doku-radionice
(foto: K. Heidler)

Već nakon prvih nekoliko minuta bila sam sigurna da sam odabrala pravo mjesto. Sve je leglo: klinci, kolege, šefovi; neformalni, ali vrlo profesionalni način rada; zadaci i rad. Od tada pa sve do završnoga tuluma, za mene je vrijeme bilo vrlo relativno: dan u tjednu postao je potpuno bezvrijedna, nevažna kategorija, sati u danu/noći samo utoliko bitni da se na vrijeme ode na objed... Za nekoliko dana, kada sam vidjela neke dnevne novine i naslove, imala sam osjećaj da je to neki paralelni svijet. Svijet koji postoji, za koji ja znam, ali koji sa mnom nema nikakve bitne veze, koji ne dotiče moj začudni svijet u kojem se nalazim. Fantastičan osjećaj!

Počeli smo s malo povijesti dokumentarnog filma i filmske teorije — samo najnužnije. Potom je uslijedio, meni, najvažniji trenutak: upoznavanje s kamerom! Fatalna privlačnost pretvorila se u fatalnu ljubav — na prvi pogled! Sada sam bila sigurna da, što se tiče filma, filmske družine, rada s djecom na filmu, ništa mi neće biti teško. Tako nije bila ni zadaća: naći protagoniste za naš dokumentarac mozaične (epizodične) strukture: portret mjesta. Pet ekipa sa po dva člana i jedna sa tri.

Dokumentaristi na terenu
(foto: K. Heidler)

Razmiljesmo se po Toplicama. Cvijeće, cvijeće, cvijeće. Čak i najmanja, ruševna kućica ima neki grmić ili cvjetnjak. Divno! Ljudi — zanimljivi, neobični, obični, topli, tužni, sretni...

Rezultat: našli smo i više nego smo se nadali: kustosica, Štef, Joža, brijač, zbor KUD-a, restaurator, štrukli, Mirko, sirota baka, vjenčanje, sprovod, zora, sumrak, kiša, sunce, grmljavina, zamračenje... I sve smo to uspjeli snimiti! Naši bi šefovi obično počeli, a onda bi nas pustili... Za mene je to bio osobiti trenutak. Kada sam primila kameru u ruke, bila sam gotova! Dijete u meni dobilo je u ruke igračku koju nije rado dijelilo s drugima (Oprosti, Vesna, još jednom!). Nezaboravno! Do sada sam se samo ’igrala’ fotoaparatom, ali ovo... Kao da sam to čekala cijeli život, kao da sam u sebi pronašla još jednu, dosad skrivenu osobu. Onu koja je čekala trenutak da mi se javi i promijeni onu prvu, poznatu. Sada razmišljajući o onom začudnom dokumentarističkom trenutku, kada je usred snimanja zbora nestalo struje u cijelim Toplicama, a naši pjevači nastavili pjevati, vjerojatno sam baš ja u tom trenutku morala biti za kamerom!!! Katarzično!

Pregledavanje građe bilo je jednako zanimljivo, uzbudljivo, napeto. Kritiziranje, uživanje, raspravljanje, prepiranje: koji kadar uzeti, koji ne; zašto ovaj, a ne onaj... Osvješćivanje da kamera sve vidi i čuje pa i ono što ne bi trebala, npr. tebe koji snimaš! Izvrsna škola: 1. iza kamere se šuti, 2. gledaj kamo je usmjeren objektiv!

Montaža me podsjetila na moju davnašnju tinejdžersku želju da budem filmska montažerka. Sve je ostalo na željama, nedostajalo je pravog usmjeravanja. Ali, gledajući našega Frana kako unosi red u naše kadrove, uvidjela sam da sam, na kraju, dobro izabrala. Montaža zahtijeva mnogo sjedenja i beskrajnu strpljivost, a ja imam, ipak, previše temperamenta. (Snimanje... e, to da!)

Pregledavajući velike količine materijala i boraveći na gotovo svim montažama, mogla sam zapaziti da su gotovo sve ekipe imale poneki pravi dokumentaristički trenutak. Svi su si na snimanjima dali oduška i bili razigrani. Stvarno je bilo teško odabrati i složiti naših valjda deset sati materijala u petnaestak minuta filma. Srećom, bili su tu Damir i Fran da, uz neke naše male amaterske sugestije, sve slože u pristojnu cjelinu. Nažalost, zbog koncepcije filma neki radovi uopće nisu mogli ući u konačni film (Anastazijin restaurator, naša kustosica, priča sirote starice...). Mi, koji imamo poneki kadar u filmu, uistinu smo zbog toga sretni.

I tako, interna projekcija, čestitke, Sve džaba, svečana večera (?!) i tulum prvo u 118, a potom u radionici montaže...

Jutarnja javna projekcija. Moje zadovoljstvo u skladu s veličinom platna! Nastojat ću dogodine ponovno pohoditi medijsku školu. Možda opet dokumentarističku radionicu? Tko zna?! Ono što sigurno znam: našla sam drugu sebe!

Darija Sever

Škola medijske kulture u sedam činova
Bio sam glumac u animiranom filmu!

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum
Maillot nba pas cher
I thought that after two years, I knew replica handbags that Beatrice was a small gucci replica handbag in Pierre's many hermes replica handbags . I didn't expect it to be handbag replica positive result. Beatrice transformed this "night club little prince" into a happy replica handbags .





















Statistika posjeta