Amarcord

OD CRTEŽA DO "BOLEXICE"

Mislim da sam prvo filmsko iskustvo stekao u dobi od 8 godina ili tu negdje, s parom 3D naočala. Nacrtao sam crtež, crvenom i plavom olovkom; kada zatvoriš jedno oko vidiš jedan crtež, potom zatvoriš drugo i vidiš drugi, a ako to radiš brzo dobiješ neku vrstu binarne animacije. Crtež – sljubljenog para – možda je bio i previše zreo za to doba – kraj 40-tih i početak 50-ih. Zasigurno nikada nisam bio vidio takvu stvar, no pretpostavljam da su moja mašta i majka priroda ispunili bjeline. Moglo bi se reći da sam započeo putovanje u pornografiju.

Drugi fragment kojega se mogu sjetiti, oko 1953, život je u predgrađu Augsburga, u Njemačkoj, balavac iz vojne obitelji u neuobičajenoj situaciji života izvan baze u gotovo isključivo njemačkom susjedstvu. Nekako sam upoznao mladog sina vlasnika mjesnog kina i nejasno se sjećam kako sam subotom poslijepodne iz projekcijske kabine gledao američke vesterne sinkronizirane na njemački. Možda je to imalo neke veze s mojom budućnošću. Inače, izvan uobičajenih dječačkih zanimanja za subotnje matineje, crtiće i znanstveno-fantastične serijale, filmovi me nisu naročito zanimali. Svakako, uopće nisam sanjao da ću postati redatelj, zvijezda, ili razmišljao o nečem sličnom. Prije sam, poput milijuna drugih, sanjao da ću postati rock zvijezda poput Buddyja Hollyja ili Fatsa Dominga, a obojicu sam mogao prilično dobro imitirati.

Tek kada sam otišao na koledž početkom 60-ih – neuspješno razdoblje koje je završilo istjerivanjem – film je ušao u moj život, kroz neku vrstu sporednih vrata. Bio sam u školi za dizajn. a Stan Vanderbeek, koji je u pedesetima stvarao jednostavne politički naoštrene animacije u tehnici piksilacije od isječaka iz novina i časopisa, došao je u posjet i pokazao kako se s jeftinom "bolexicom" i uz nešto domišljatosti može napraviti prilično zanimljiv film. A onda je na projekciji u podrumu neke ukrajinske crkve (doslovno u podzemlju), neki momak kojega je Stan Brakhage proglasio budućim filmskim genijem, prikazao prilično dosadnu i groznu psihološku dramu, imitaciju Bergmanova filma, s jeftinom cigaretnom maglom (mogli ste vidjeti četri traga dima što se izdižu iz cigareta pod objektivom, kao neuvjerljiv tarkovskijevski efekt). Naročito se sjećam; u savršenoj malograđanskoj maniri pomislio sam, a možda i izrekao: "Ako je to za nekoga dobro, ja mogu napraviti mnogo bolje. Trebao bih se ubaciti u tu igru." Ili nešto tome slično.

Iste te tmurne jeseni, kada je kubanska kriza prijetila skraćivanjem života, nalazeći se s prijateljima koji su čekali nuklearno friganje i ispijajući loše vino, isplanirao sam bijeg u sigurni New Zealand. Prodao sam sve što sam imao da bih došao do veličanstvenih 800 dolara. Dok sam sve pripremio za putovanje, raketna kriza se smirila. Sa smotkom novčanica u ruci, iz nekog posve nejasnog razloga, odlučio sam postati filmski redatelj, kupio sam najjeftiniju moguću brodsku kartu za Europu, i čekajući mjesec dana do odlaska gledao dva filma dnevno, od holivudskih klasika do talijanskih neorealista, ranog Godarda i slično u starom čikaškom kinu Clark, a onda sam otišao u New York gdje sam skupio dražesnu "bolexicu" po posebnoj cijeni od 500 dolara te otplovio u Italiju s 50 dolara u džepu. Od tada sam snimao filmove (i radio mnoge druge stvari). Nakon one štreberske lekcije u kinu Clark iz 1962, moji odlasci u kino bitno su se prorijedili, a tako stoji i danas. Ne mogu reći da ne volim film – ja volim dobru umjetnost, sa ili bez perforacijskih rupica, a iskreno govoreći, prilike da ću je vidjeti u celuloidnom obliku obeshrabrujuće su rijetke. Da ne bih iz njega izlazio, radije obično niti ne ulazim u kino.

Jon Jost