Povodi

Novi igrani film — novi optimizam

Početni razvoj filma u neovisnoj Hrvatskoj bio je apsolutno određen ratom, agresijom na Hrvatsku 1991. U ratnim okolnostima, kao i u ne baš uspješnim nastojanjima oko privatizacije kinematografije, proizvodnja se smanjila. Ratna nestašica nije toliko tangirala jeftiniju elektroničku produkciju dokumentarnih i eksperimentalnih filmova, ali je igrani film na trenutke i vegetirao u uvjetima ratne oskudice. Ipak, zahvaljujući subvencijama Ministarstva kulture i suradnji s televizijom već oko 1995. proizvodnja se počela vraćati u normalu; štoviše, u novije vrijeme ona u igranom filmu brojem (barem sedam igranih filmova godišnje) premašuje predratnu produkciju. Istodobno, stjecanje neovisnosti i rat utjecali su i na tematsku orijentaciju hrvatskoga filma. Naime, početkom devedesetih prevladavaju dvije teme. U rekapitulacijskim filmovima iz nekad nedopustive kritičke vizure prikazuje utjecaj političkih prilika na život puka u razdoblju prije, tiekom i nakon Drugoga svjetskog rata do pada komunizma, dok drugi, umjetničkim dostignućima nešto inferiorniji tematski krug, predstavljaju djela u kojima se prikazuju ratna zbivanja, s pretežitim naglaskom na žrtvama agresije.

Što je muškarac bez brkova?, Hrvoje Hribar

Učestalost tih tema počinje se smanjivati od kraja 1990-ih. Tada se počinje razvijati kritičkiji odnos prema događajima u vremenu rata, a tematski naglasak apsolutno prelazi na suvremnu socijalnopsihološku tematiku, a počinje se razvijati i interes za komediju, koja iznimno privlači hrvatsku publiku — što je sveukupno važna komponenta u nastojanjima da se stvori djelomična protuteža komercijalnoj nadmoćnosti uvezenih američkih filmova. Također, u novije vrijeme pored filmova klasične dramaturgije sve su učestaliji oni koji korespondiraju s filmskim modernizmom i postmodernizmom. Napokon, filmskim se veteranima (Ante Babaja, Zvonimir Berković, Antun Vrdoljak, Krsto Papić, Zoran Tadić, Tomislav Radić, Branko Ivanda, Petar Krelja, Bruno Gamulin, Rajko Grlić i dr.) pridružuje novi i sve uspješniji naraštaj mladih sineasta, onih koji su studirali režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu (Branko Schmidt, Zrinko Ogresta, Lukas Nola, Snježana Tribuson, Vinko Brešan, Hrvoje Hribar, Dalibor Matanić, Neven Hitrec, Goran Rušinović, Ivan Salaj, Ognjen Sviličić, Antun Arsen Ostojić i dr.), a od kojih su neki nagrađivani na uglednim festivalima u Berlinu i Karlovim Varima. Takav razvoj postupno je uzrokovao povećanje simpatija prema domaćim filmskim proizvodima dosad uglavnom nenaklonjene hrvatske filmske kritike, a i domaće publike. Neosporno, jedno i drugo vratili su optimizam u redove hrvatskih filmaša.

* Tekstovi Ante Peterlića, Hrvoja Turkovića i Diana Nenadić, s dopuštenjem organizatora, pretisnuti su iz kataloga manifestacije »Hrvatski film u Beču«.

Ante Peterlić