FESTIVALI I REVIJE

Prošlosne i budućnosne ’meditacije’

Hrvatski eksperiment i videoart na 16. danima hrvatskoga filma

Eksperimentalni film i videoumjetnost dugi su niz godina bili perjanicom hrvatske audio-vizualne produkcije. Dapače, tijekom ’olovnih hrvatskih devedesetih’ i jedinom kreativnom konstantom. Zahvaljujući ponajprije ulasku mnogih likovnjaka u medij pokretnih slika, te entuzijazmu pojedinaca (Pansini), već se od šezdesetih na ovim prostorima razvio respektabilan niz autora, filmova, radova... Dok su u šezdesetima Vladimir Petek i Tomislav Gotovac eksperimentom započinjali svoj avangardni filmski opus, u sedamdesetima, preko radova Sanje Iveković i Dalibora Martinisa, kreće i videoart u Hrvata.
U osamdesetima pridružuju im se Ivan Ladislav Galeta i Goran Trbuljak.

Tako, primjerice, u već spomenutim devedesetim, dok Milan Bukovac istražuje same mogućnosti zrnatoga televizora, odnosno videoekrana na tragu ranih Faktorovih radova, sam Faktor i Zdravko Mustać ostaju strukturalisti klasične, filmske avangardne provenijencije.

Na jednom polu imamo ’digitalce’: Kneževića, Naratha, Bukovca, pa i Kuduza... a na drugome ’eksperimentatore’: Galetu, Gotovca, Faktora, pa onda i Mustaća... Negdje su u sredini Vlado Zrnić, Slobodan Jokić (aka Don Oki), Sandra Sterle, Tanja Golić... Galetin, pak, End art, eksperiment, navlastita je multimedijalna pojava, jedinstvena na ovim prostorima.
Gotovčev performans, sada pod imenom Antonija Lauera, otvara novo poglavlje hrvatske eksperimentalne — i ne samo video i filmske! — umjetnosti kao takve.
Program 15. dana hrvatskog filma ponudio nam je u svom obilju tek jednu selekciju eksperimentalnoga filma. Već taj podatak govori sam za sebe.

Autoportret Ivana Faktora

Za razliku od mnogih prethodnih godina, kada je eksperimentalni film i video predvodio smotre nacionalne filmske produkcije, ponajprije, kvalitetom (pa onda i zavidnom brojčanom prisutnošću) — tomu više nije tako.
Dva preostala temeljna filmska roda, igrani i dokumentarni film, te selekcije animiranoga filma, kao i namjenskih filmova i glazbenih spotova — smjestili su eksperimentalnu selekciju u duboku pozadinu ovogodišnjih Dana.

Selektor toga segmenta programa, Vlado Zrnić, odabrao je tek devet radova.
No ni ta skromna jednoznamenkasta brojka nije jamčila i kvalitet prikazanog. Jednako tako, ni rodnu preciznost ovdje smještenih radova.

Primjerice, radu Gdje je nestalo 100 kuna prije odgovara oznaka dokumentarnog filma, dok bi se minijaturi Staklena balerina mogla staviti odrednica animiranog rada.
Selekciju je otvorio rad ’klasika filmskog eksperimenta’ u Hrvata Ivana Faktora. Nikada osobno sklon autorovoj poetici, svoje mišljenje o njegovu umjetničkom pregnuću sasvim sigurno neću promijeniti ni nakon Autoportreta. Prelijevanje tmaste materije preko ekrana, uz elektronske i digitalne zvukove, mogu držati tek samodopadnim larpurlatizmom.

Medicinski objektivi ulaze u unutrašnjost autorova vlastita tijela.
»Planet Faktor«, kako se kaže u promotivnom materijalu uz film, biva otkrivan od njegove apstraktne periferije do figurativnog središta. Skeneri u tom jedinom i samosvojnom objektu — kakav je svako pojedinačno ljudsko tijelo —bilježe »tajanstvene sjene, čudesne ritmove i neponovljive grafičke mijene«.
Autor je očigledno očaran tim novootkrivenim, a opet samo njemu svojstvenim krajolicima. Uživa u samoizlaganju svoje utrobe.

Što nam je, zapravo, intimnije još ostalo za izlaganje u općoj devalvaciji emocija i osjećaja? Faktor ne može odoljeti, a da važnost svojega pothvata ne ovjerovi ponekim njemačkim citatom. Ovoga se puta obraća ’mitteleuropskom’ književniku Thomasu Mannu.
Ravnopravnim autorom Autoportreta — inače dobitnikom nagrade za najbolji film u selekciji — može se smatrati i Poliklinika Drinković!

Posve drukčiji postupak, ali uz jednaku dozu ’egotripa’, rabi Sunčica Fradelić. Njezin Kućni teatar prikazuje bavi se kolažiranjem vlastitih gesti pred kamerom. U tome nigdje ne prelazi granicu uobičajenog i očekivanog. Mlada autorica, iz već profilirane splitske medijsko-umjetničke škole, tek je naizgled nepretenciozna. Već samim obraćanjem vlastitome liku kao jedinom sadržaju rada ograničila je domete svoje performativne uvjerljivosti.
Medijski i umjetnički — tek prosječno uspjela studentska vježba.
Njezin splitski profesor Dan Oki posve je drukčije autorske provenijencije.

Taj već godinama respektabilan videoumjetnik odnedavno se okušava i u igranom filmu. Njegov Oxygen 4 (2004) začudni je cjelovečernji low-budget SF, u kojemu se uz naraciju prepleću dokumentarno, animirano i eksperimentalno. Ovdje prikazan rad Zoogen, pak, nastavak je već dugotrajne Okijeve opsesije životinjskim svijetom. Zapažamo je još od njegova nagrađivana eksperimentalnog uratka Divine Beings (1998). Zvuk i montaža, uz prepoznatljivo preklapanje vizualnih površina unutar kadrova, najjače su oružje u Okijevu već pomalo predvidivu radu.
Poznavajući poprilično njegov opus, mislim da autor može bolje i drukčije!

Re-located Vladislava Kneževića

Vrlo bih sličnu ocjenu mogao dati i radu Vlade Kneževića Relocated. Taj autor — koji je prošle godine zajedno sa Simonom Bogojevićem Narathom pokrenuo prvi zagrebački festival eskperimentalnog filma i videa: 25fps — prvi se iz mlađe i srednje generacije ozbiljno umjetnički počeo baviti računalnim filmom. Njegove virtualne konstrukcije, konfiguracije i digitalni krajolici — osebujni su. Ipak, kreativnost autorskoga postupka poprilično ograničava autora.

Re-located postupno se relocira iz naizgled stvarna pustinjskoga krajolika, prodirući u virtualne predjele, da bi se kristalizirao u ’ljepoti digitalnog krajolika’. Naslućujemo filmsku kameru kao motiv rada, no uz formalno savršenstvo izvedbe ne nalazim sadržajnu zanimljivost i, u krajnjoj liniji, svrhu uratka!
Još jedan, sada već poprilično iskusan autor, Davor Mezak, iscrtava vrlo složene esperimentalne i digitalne krajolike. Ponajprije autoreferentan, rad Dvije sobe, shuma Striborova, pokazuje zavidnu medijsku osviještenost.

U frenetičnu tempu: patchworku skinutih TV-kadrova, privatnih obiteljsko-prijateljskih seansi te klasično-eksperimentalna lomljenja kadrova — vidi se da je autor apsolvirao avangardnu tradiciju, i ne samo ovdašnjih prostora. Ima tu Vladimira Peteka, ali i Bastiana Clevéa!

Moram priznati da mi je rad egzaltiranim ritmom držao pozornost tijekom cijelog 16-to minutnog trajanja. Ipak, konačni smiraj u vaginalnom nadraživanju i nejasnoj pornografskoj teksturi govori o podsvjesnoj autorovoj opsjednutosti seksusom. Iskreno, to mu se i ne može zamjeriti, no možda narušava doživljaj cjeline rada!

Nešto manje iskusna Danijela Philipp, filmom Editorijal profila, mjesta i prostora, naprotiv, daje naslutiti da ima potencijal upravo uobličenja cjeline rada. Elektronska obrada inače banalna sadržaja fingira virtualni prostor apstraktnijega, time i dubljeg značenja. Autorica se suvereno koristi montažom unutar kadra da bi se i vizualno i auditivno isti film pretvorio u zanimljivu digitalnu studiju.

Rad smatram najuspjelijim u selekciji, uz uradak još jedne autorice, onaj Helene Schultheis. Naime, njezin Abacus djelo je vizualne poetike koja uspješno supostavlja intimno preispitivanje i elektronsko-digitalnu transformaciju krajolika. Abacus je film koji samozatajno otvara nekoliko razina tumačenja i značenjâ.

Danijela Philipp i Helena Schultheis daju naslutiti i ’ženski dodir’ eksperimentalnom filmu te podaruju toplinu inače hladnoj teksturi videomaterije i građe.
Na početku teksta spomenuti filmovi Marijana Crtalića i Đure Gavrana zaslužuju tek po koju rečenicu. Gdje je nestalo 100 kuna dvominutno je bilježenje razgovora dvoje starih ljudi, koje se ismijava zbog njihova žargona i banaliteta.
Takve filmove-dosjetke, čak nagrađivane, ponekad je radila Irena Škorić (Daj mi šećera, primjerice).

Zapravo vrlo trivijalno! (Da ne uporabim koju oštriju riječ.)
Staklena balerina aminirana je vježba u kojoj pratimo ples čaše, precizno i ritmično strukturiran. ’Filmić’ je repetitivno predividiv, a najveća mu je kvaliteta kratko trajanje. Dojam je da bi ozbiljan autor to uzeo kao test za neki pravi film!
Sve u svemu, skromnih devet filmova ’eksperimentalne selekcije’ 15. dana hrvatskog filma polučilo je još skromniji rezultat. Nekad vodeća domena u okviru nacionalne kinematografije gubi polet. Eksperimentalni film i video više nisu pozitivna alternativa u devedesetima slabašnoj i bezidejnoj igranoj i dokumentarnoj hrvatskoj vizualnoj produkciji. Sada stvari stoje gotovo posve oprečno!

Dokumentaraci osvajaju nagrade na festivalima, poput iznimnog Što sa sobom preko dana Ivone Juke; igrana ostvarenja provociraju uštogljenu i na ’kulturi laži’ zasnovanu javnost, kao srednjometražni film Posljednja pričest Ivana Gorana Viteza; animirani filmovi doživljuju prave ovacije, poput Narathova Levijatana, ali i radova Ane Hušman.

Činjenica jest i da hrvatski cjelovečernji igrani filmovi postaju blockbusterima — poput posljednjih uspješnica Hribara i Grlića; kreativno nadahnuti bili su i Radić, Hitrec i Šorak.
Zbog čega eksperimentalni film gubi dah u ’renesansi hrvatskoga kina’ kao takva? Zašto je tomu tako?
Jednostavan odgovor nije lako iznaći. Čini se, ipak, da suvremena tehnologija lažne, sveprožimajuće komunikacije u tome ima znatna udjela.

Jer, koji još eksperiment ima smisla za naraštaj mladih ovisnika o mobitelskoj, odnosno SMS-mreži i, tobože, ’komunikaciji’? I stariji joj konzumenti fatalno podliježu!
Gotovo već sami možete snimati eksperimentalni film, na svom mobitelu. Beskrajne grafičke i vizualne mogućnosti internet-arta također su medijski primamljive. U tom okružju, umjetnički video i eksperiment sebe zatvaraju u okvire samodostatne inertnosti produkcije. U nesklonu Zeitgeistu, ’eksperimentatori’ stvaraju još samo za svoje ’su-plemenike’.
Ili za festivale?

Zoogen Dana Okija

Zapažate li virulentnu metastazu najrazličitijih festivala tijekom posljednje dvije godine? Ispod prozirne krinke festivala i stalnih snobovskih događanja proviruje nestanak ne samo redovite prikazivačke djelatnosti nego i kroničan nedostatak bilo kakve filmske kulturne politike i strategije.
U okružju u kojem bi postojalo redovito prikazivanje kinotečnoga programa, uz popratne multimedijske sadržaje — čitaonice, stručna literature, videoteke s klasicima — i hrvatski eksperimentalni film i video zasigurno zaslužuje svoje počasno mjesto.

No, u godini u kojoj bi Multimedijalni centar SC-a trebao obilježiti trideset godina postojanja, prijeti se njegovim uništenjem.
Pače, i sravnjivanjem cijeloga matičnog mu prostora!
Već godinama nemamo kinoteku, čiji se fizički prostor nedavno vratio — a komu će nego!... — Crkvi u Hrvata.
Bez egzistencijalne nelagode nisu niti Filmski programi.
Tuškanac, baza Hrvatskog filmskoga saveza, jedina je oaza filmofila ovoga grada. Mogu li nam i to oduzeti? Iskreno se nadam, ne! Ili...?

Eksperiment u Hrvata ima slavnu povijest. Hrvatski videoart već je više od desetljeća u samu svjetskom vrhu. Imaju li i budućnost? Do sljedećih, 16. dana... živi bili... i nadali se!

Marijan Krivak