Zapis
DOKUMENTARAC – PERMANENTNI DIJALOG SA ŽIVOTOM
(Videoradionica za dokumentarni film)
Slavica Kovač
Slavica Kovač
DOKUMENTARAC – PERMANENTNI DIJALOG SA ŽIVOTOM
(Videoradionica za dokumentarni film)
Još od djetinjstva obožavala sam filmove pa gotovo da nije bilo dana da nisam pogledala bar jedan. Gledajući tako filmove Petra Krelje, poželjela sam makar jedan dan biti član njegove ekipe. Snovi se ponekad pretvore u stvarnost, a 3. škola medijske kulture omogućila mi je upravo to: moj san se jednoga dana pretvorio u stvarnost od predivnih osam dana.
Tako sam u Trakošćanu postala članicom Videoradionice za dokumentarni film i učila "zanat" od velikih umjetnika: redatelja Petra Krelje, njegove "desne ruke" Vesne Švec-Krelja i snimatelja Karmela Kursara. Ekipu je činilo još jedanaest polaznika.
Puni entuzijazma krenuli smo na stvaranje našeg zajedničkog projekta – dokumentarnog filma. Prvo je trebalo odabrati temu. Draškovićev dvorac, školu i hotel eliminirali smo na samom početku.
"Stvarnost je neizmjerna riznica za dokumentarni film. Tema ima na svakom mjestu. Dokumentarac hoće životu dati život. On nije čekač. Sve može biti predmet dokumentarnog filma. U jednoj priči ima još priča, još nekakav zanimljiv detalj. Poput naftne bušotine, tema izvire iz teme.", poučio nas je naš voditelj, pa smo se popodne prvog dana škole rastrčali po Bednjanskoj dolini u potrazi za temom.
Kada smo se idućeg dana sastali u našoj radionici, koju smo u šali zvali hladnjača (pogodite zašto?), ideja je bilo na pretek. U neposrednoj blizini hotela nalaze se drvene kućice u kojima još žive prognanici iz Vukovara, neki čak i bez struje. Tu je i zgrada u kojoj su smještene ambulanta, pošta i trgovina koja je, kako kaže naš voditelj, izgubila tržišnu utakmicu pa je obljepljena papirima, plakatima i osmrtnicama.
U traganju za temom pronašli smo staricu koja je rodila šesnaestoro djece, lugarevu kćer koja kaže da živi u raju na zemlji, a radoznalost je kolegu Miceka odvela ilegalno preko meje u Deželu jer je ugledao brdašce s dvije crkvice, hrvatskom i slovenskom, sagrađene jedna uz drugu. Nelagoda se javila kad se, shvativši gdje se nalazi, sjetio da mu je osobna iskaznica na recepciji hotela. No, sve je dobro završilo.
Nakon poduže diskusije, odlučili smo snimiti film o Damiru Hranju, 26-godišnjem poštaru iz Bednjanske doline. Pripremili smo operativni plan, a scenarij ćemo slagati pri samom snimanju onako kako će nam se život otkrivati. Uostalom, iza hladnog oka kamere je topla duša našeg snimatelja Karmela koja se savršeno nadopunjava na poetiku našeg redatelja.
Damir je vrlo ugodan suradnik, pa snimanje teče bez ponavljanja u opuštenoj atmosferi. Upoznajemo Damirovu obitelj i selo Rinkovec, petnestak kilometara udaljeno od Trakošćana. Članovi ekipe pomažu oko kamere, daju prijedloge kako i što treba snimati, raspituju se o Damirovoj obitelji. Popodne prolazi u hipu, a Rinkovčani se pitaju što se to događa u dvorištu obitelji Hranj.
Navečer pregledavamo snimljeni materijal i veoma smo zadovoljni. Početak priče sasvim je jasan. Pravimo operativni plan za sutrašnje snimanje. Tu nam je od neprocjenjive vrijednosti gospođa Vesna koja je sve dane budno pazila da ne promakne ni jedan važan detalj.
Sljedeći dan snimamo Damira u pošti što i nije bio lak posao jer je pošta tako mala da u njoj nema čak ni telefonske govornice. Stiskamo se iza kamere, a Damir s lakoćom obavlja svoj posao. Isti dan snimali smo kako Damir odlazi na teren. Snimalo se s krana, a susreli smo i ekipe iz ostalih radionica. Sve je bilo puno tehnike i članova ekipe koji su idilični Trakošćan u času pretvorili u filmski studio.
Motorizirani članovi naše ekipe ubrzo su uz kombi Filmskog saveza oformili impozantan vozni park pa cijela ekipa može na teren. Krećemo za poštarom koji juri na motoru put Cvetlina i Cvetlinske Jazbine dostaviti pošiljke. Dok snimamo divimo se beskrajnom zelenilu Hrvatskog zagorja. Ljubazni domaćini radoznalo nas dočekuju pitajući se zašto njhov, inače tihi poštar, vodi sa sobom toliko ljudi. Pred kamerom jedni se ponašaju poput pravih glumaca, dok se drugi skrivaju.
Snimanje završavamo oko 15 sati i zadovoljni se vraćamo u hotel. Popodne pregledavamo snimljeni materijal i naš scenarij poprima prve obrise. Počinjemo i rad na tekstu jer nismo sigurni hoće li Damir htjeti govoriti o sebi.
Idući dan, nakon zatvaranja pošte krećemo za našim poštarom u Jamno, selo u brdu iznad Trakošćana. Penjući se zaključujemo da njegov posao zahtijeva dobru kondiciju i veliko srce jer uz poštu Damir starijim ljudima donosi i lijekove, onima koji ne znaju čitati pročita pismo, porazgovara s njima i opet na svom motoru juri dalje jer svima treba donijeti novu pošiljku.
I dok ostali polaznici Škole imaju piknik i slobodno popodne za rekreaciju, dokumentarci se umorni vraćaju s terena. Za sutra meteorolozi najavljuju kišu pa sve treba snimiti danas.
Sljedeća dva dana biramo najbolje kadrove i montiramo film. Od prvotne zamisli da traje desetak minuta odustajemo jer imamo puno prekrasnih kadrova koje bi bilo šteta izostaviti pa će film trajati dvadeset minuta.
I dok vani kiši i jesen se polako uvlači u Bednjansku dolinu, mi smo zauzeti s montiranjem. Naravno, ne radimo to sami, ali učimo gledajući spretnog filmskog montažera Slavena Zečevića. Poput pravih učenika stalno nešto zapitkujemo, kombiniramo kadrove i glazbu što ju je odabrala Jelena Nazor, članica naše ekipe i autorica veoma hvaljenog eksperimentalnog filma Dodir.
Damira smo ipak uspjeli nagovoriti da film popratimo njegovim govorom, pa tekst komentatora otpada. Pri montaži služimo se skriptom što su ga vrijedno vodile članice ekipe. Bez njega montaža bi bila gotovo nemoguća.
Kad je film bio gotov, odlučujemo se za naslov POŠTAR IZ BEDNJANSKE DOLINE. Još jednom gledamo film. Jako smo zadovoljni obavljenim poslom, ali i tužni jer sutra poslije projekcije škola završava.
Na projekciji smo ponosni. Film se svima svidio. Primamo čestitke zadovoljni što smo bili učenici tako velikog umjetnika poput Petra Krelje koji nas je naučio da je dokumentarac permanentni dijalog sa životom.
*** ***
|
