STUDIJE

Tišina kao dimenzija vremena u filmskoj glazbi

UDK: 791.636:78

U djelu Film Art: An Introduction David Bordwell i Kristin Thompson razlikuju četiri dimenzije filmskog zvuka: ritam, vjernost, vrijeme i prostor. No te se četiri dimenzije mogu svesti na dvije: vrijeme i prostor, a zanimljivo je da su obje sadržane i u filmskoj i u glazbenoj umjetnosti. Međutim, Ante Peterlić će primijetiti da je glazba ipak prvenstveno vremenska kategorija, dok film, uz vremensku, sadrži i prostornu kategoriju. No to ne razdvaja dvije umjetnosti nego ih povezuje: filmska glazba, zahvaljujući tome što je u njezinoj biti sadržano vrijeme, skriva “skokovitost” filma. Vrijeme je u glazbi sadržano na različite načine: kroz oznake tempa, kroz organizaciju djela i njegovu formu, ali i kroz parametar trajanja. Ističući da je parametar trajanja najvažniji od svih ostalih parametara (boje, visine i glasnoće), John Cage je skladao djelo 4’33” koje sadržava samo trajanje. No dajući uputu izvođaču (ili izvođačima) da pri izvedbi djela ne smije biti namjerno proizveden niti jedan zvuk, Cage dolazi do zaključka da tišina ne postoji, jer je nemoguće izbjeći nenamjerne zvukove. Jednako tako, i filmaši zaključuju da je potpunu tišinu nemoguće postići – ako se na njoj inzistira, ako je zvučna staza potpuno oslobođena od svih zvukova, čini se da se radi o tehničkoj pogrešci. Stoga se filmska tišina postiže na nekoliko načina, ali uvijek tako da je neki zvuk prisutan. Claudia Gorbman razlikuje tri tipa filmske tišine: prizornu tišinu (u sekvenci je jedino ostavljena neprizorna glazba), neprizornu tišinu (ukinuti su svi zvukovi) i strukturalnu tišinu (zvuk koji je ranije bio prisutan izbjegava se na strukturalno korespondentnim mjestima).

Irena Paulus