IZ POVIJESTI HRVATSKOG FILMA

Tko pjeva zlo ne misli – kritička recepcija i kvaliteta

UDK: 791-21(497.5)”197”

Film Tko pjeva zlo ne misli Kreše Golika posjeduje kritičku recepciju razgranatu u vremenu, razinama i ključnim aspektima interesa, no uglavnom suglasnu kada je riječ o neprolaznim kvalitetama djela koje se često nazivalo najboljim hrvatskim filmom. Kako takve kvalifikacije, naročito kada se zateknu u argumentaciji visoke kritike, uvijek pozivaju na propitivanje, nove konfrontacije s filmom i njegovom refleksivnom pisanom popudbinom moguće su i potrebne. U ovom preglednom radu uočava se kontinuirano postojanje visoke kritike koja se, nasuprot čitanjima filma kao temeljno masovno prihvaćenog, lepršavog i zanatski sređenog, ne promeće u dominantu, već se artikulira putem pomirljive teze da je film smješten na granici visokog i popularnog. Na taj se način otvara prostor registriranja podjednako onoga što cijeni široka publika, kao i onog što provocira kritičko oko. U najvećem broju slučajeva riječ je o autorskom poigravanju temom filma i pitanju u kolikoj se mjeri malograđanština vjerodostojno prikazuje, a u kolikoj, u jednoj sasvim stiliziranoj formi, kritizira. Propitivanje odnosa filmskog i povijesnog svijeta ukazuje na to da film mentalitete istodobno i tvori i prenosi, da se poigrava granicama medija, da naglašava svoju artificijelnost, ali se istovremeno otvara trendu pisanja “malih povijesti”. Kvalitete filma, kao i njegova recepcija, dualne su prirode, pa se zahvaćaju one dimenzije koje se nameću žarišnim točkama kritičkog fokusa: likovi, fokalizacija, glazba, humor, stupanj autentičnosti mentaliteta i ambijenta, upotreba filmskog medija – naročito modernističkih postupaka u naoko jednostavnom, žanrovskom djelu. Poziv na nova bavljenja filmom nudi se kroz njegove nepotpuno pročitane sastavnice, poput funkcije nekih detalja, ili nagovještaja postmodernizma.

Silvestar Mileta