STUDIJE

Ironija u filmu

UDK: 791.049.2

Autorica obrađuje ironiju, fenomen koji se može sagledavati kao retorički trop, kao stav prema životu i kao diskurzivna strategija. Slijedeći teze Linde Hutcheon, autorica promatra ironiju kao diskurzivnu strategiju koja može djelovati na razini jezika ili forme (glazbena, vizualna, tekstualna ironija), kao performativni događaj kojeg omogućuje interakcija (kulturalnog) teksta, konteksta i interpretatora, i ponekad, ali ne uvijek, ironičara. Ironija je relacijska jer operira ne samo između značenja nego i između ljudi. Također na tragu studije L. Hutcheon, autorica ističe važnost kritičke oštrice ironije, njene razobličavajuće funkcije te obrazlaže fenomen kulturalne uvjetovanosti ironije i pobraja tzv. ironijske markere, signale da je riječ o ironiji. Kada je riječ o filmskoj ironiji, autorica ove studije oslanja se na filmološki rad John Harrington (koja zapravo razlikuje namjernu i nenamjernu ironiju te retoričku i dramatsku ironiju u filmu), kao i na temeljnu studiju o ironiji Raymonda W. Gibbsa The Poetics of Mind iz 1994. godine Promatrajući ironiju kao iznenadnu promjenu perspektive, ova studija analizira filmove Svjetla velegrada (City Lights, 1931) Charlieja Chaplina, Diplomac (The Graduate, 1967) Mikea Nicholsa i Vrtlog života (American Beauty, 1999) Sama Mendesa, djela različitih epoha i poetika u kojima važnu ulogu ima upravo ironija.

Svjetlana Sumpor