STUDIJE

Nove glazbene smjernice: Kubrick nakon 2001: Odiseje u svemiru — Barry Lyndon

UDK: 791.633-051Kubrick, S..78.035”17”(049.3)

Poglavlje iz magisterija o glazbi u filmovima Stanleyja Kubricka, koje se — nakon fokusa na »zloupotrebu« glazbe u Paklenoj naranči, u poglavlju tiskanom u prošlome broju Hrvatskog filmskog ljetopisa — usmjerava na korištenje klasične glazbe i narodnih plesova u filmu Barry Lyndon. Težnja za autentičnošću nije se odnosila samo na izgled filmskih prizora (lokacije, dekori, kostimografija, osvjetljenje), koji je slijedio uzore slikarstva 18. stoljeća (Thomas Gainsborough, John Constable, William Hogarth, Adolf Menzel), nego i na njihovo zvučanje. Kako bi to postigao, Kubrick je birao iz klasične glazbene 18. stoljeća — Händela, Johanna Sebastiana Bacha, Vivaldija, Giovannija Paisiella, Wolfganga Amadeusa Mozarta, Hohenfriedberger Marsch Fridrika Velikog te Franza Schuberta. Studija razmatra logiku Kubrickova odabira glazbe, njezine obrade za ekran (Leonard Rosenman) te suodnos onoga što se na filmu vidi (slika) i čuje (glazba) — pogotovo u smislu stvaranja reda i nereda, koji svoj ekvivalent nalaze u filmskoj glazbi — te odsutnost ironije u glazbi (što je bio slučaj u Paklenoj naranči), budući da se ironija u Barryju Lyndonu preselila u naratorski glas.

Irena Paulus