ANIMACIJSKE STUDIJE

Je li animirani film uopće — film?

UDK: 791.228

Iako već i sam standardni naziv »animirani film« jasno obznanjuje da je riječ o filmu, a očigledna je povijesna činjenica da se animacija razvijala u okrilju filmske industrije te u sklopu filmske recepcijske sredine, postoje disonantni teorijski glasovi koji upozoravaju da je animacijska praksa starija od izuma filma, te da po medijskoj svojoj određenosti animacija prije pripada likovnim umjetnostima, nego »živo filmskoj«. Argumenti za disonantni stav nisu zanemarivi. Osim činjenice da animacija može postojati i bez filma (npr. u predfilmskom obliku tzv. flip book, ili, primjerice, u obliku praxinoscopa, a danas u obliku kompjutorskog programa, bez ikakve uporabe filmske tehnologije), daleko je važnije isticanje temeljne ontološke razlike dvaju komunikacijskih sustava: živog filma i animacije. Naime, živi film nije donio tek novu tehnologiju starim nastojanjima za izazivanje privida pravog kretanja, nego je izazivanje takva privida iskoristio za nešto posve novo — otvorio je mogućnost da se zatečeni, »prirodni«, »stvarni«, »živi« prizori analiziraju fotografsko-automatski, autonomnim uzročnim fizikalno-kemijskim putem, na statične faze i da se reproduciraju s ishodišnim dojmom pravoga kretanja, s dojmom da se zatečeni prizori iz života prate u njihovu živom, izvornom, odvijanju. Teoretičari su to polazno svojstvo filmske registracije ponekad nazivali indeksalno-ikoničkim, mimetičnošću uzrokovanom svjetlosnom emisijom samog životnog prizora, a ne rukotvorno-opažalačkom formativnom djelatnošću čovjeka. Nasuprot tome, ono što se fotografsko-filmski snima pri animaciji jesu već prethodno crtežno analizirane faze pokreta, iscrtani analitički fazni predlošci, koji su morali biti prije snimanja zamišljeni i crtački izvedeni. Tek se potom, »tehničkim« snimanjem crtežnih prizora na filmsku vrpcu i filmskom projekcijom stvarao dojam prividna kretanja — ali prividna kretanja iscrtanih prizora. Glavna motivacija animacije bila je upravo u postizanju dojma planski nadzirane rukotvorne likovne stvorenosti predočenih likova, zbivanja i prizora, za razliku od živog filma kojemu je motivacijom bio dojam svjedočenja živom zatečenom prizornom zbivanju. Živom filmskom snimanju pokret je zadan, a za animaciju — pa i onu filmski snimanu — pokret se tek stvara, planirano analitički iscrtava. Animirani film, može se tvrditi, tek je filmskom reprodukcijom bitno likovnog djela, i nadalje »likovnim djelom«, kao što je fotografija Rembrandtove slike tek reprodukcija likovnog djela, i nadalje »likovnom činjenicom«, a ne »fotografska umjetnost« Tek, sada nije u pitanju statično likovno djelo, nego tzv. kinetička umjetnost, legitimno krilo suvremene likovne prakse, koje koristi brojne originalne tehnologije, a ne tek filmsku. Za teoretičare koji njeguju medijsko-puristički stav, ta je polazna razlika dostatna da te dvije vrste drže posebnim umjetnostima, pripadnim različitim područjima — da »živi film« pripadnom filmskom području, a animirani »film« — likovnom području, području slikarstva (crtani film) i kiparstva (lutka-film). Međutim, razlozi za svrstavanje animacije u filmsko područje, čine se ipak jačim. I živi film, kao i animacija, vizualna je pojava koja slijedi načela likovno-vizualnog predočavanja, tek su modusi likovne razrade ponešto drugačiji (i razvijaju se u različitim smjerovima, razrađujući neke međusobno različito pristupačne mogućnosti). Iako se, na prvi pogled, čini da je u animaciji likovnost primarna, a u »živom filmu« tek sekundarna stvar, u praksi nije nužno tako: u klasičnim narativnim animiranim filmovima likovnost je podređena potrebama animacije, odnosno razrade radnje (često krajnje pojednostavljena i stereotipizirana), a u mnogim je živim filmovima (osobito eksperimentalnim, ali i brojnim modernističkim) likovnost od primarne, ili barem, jednake vrijednosti kao i predočavanje radnje. Nadalje, klasični animirani film (pa i jaka grana modernističke »umjetničke animacije«) temelji se na tzv. »filmskom jeziku« kako je taj razvijan u »živofilmskoj« praksi — koriste se iste predočavalačke tehnike (varijantno kadriranje, montažna rješenja, strukturna dramaturgija, retoričke regulacije izlaganja...). Animirani film dade se opisati u svim temeljnim odrednicama ’filmskog jezika’, odnosno filmskog izlagačkog sustava. Potom, mnoge podvrste animacije i ne bi mogle uopće nastati bez filmske registracije: lutka film, film u glini i u različitim »rasutim« tvarima — jer se tu fotografiraju trodimenzionalni prizori (koji se likovno aranžiraju za snimanje). I najzad, ne treba zanemariti povijesnu institucijsku uklopljenost animacije (njezina razvoja) u krilo institucije filma: sva tehnološka i stilsko-izlagačka »presezanja«, odnosno zajedništva, ne bi bila tolika i toliko samorazumljiva da nije bilo ove institucijske »sraštenosti«. No, u zaključku je važno utvrditi da svrstavanje animacije u područje filma ne znači nikakvo njihovo »izjednačavanje«: živi film i animirani film i nadalje se polazno razlikuju onako kako to teorijski disidenti ističu, ali to ne znači da oni ne čine dvije discipline unutar istog, filmskog područja, onako kako i kiparstvo i slikarstvo tvore dvije discipline unutar istog likovnog područja.

Hrvoje Turković