TUMAČENJA

Asocijativno izlaganje

ili o prorocima dokumentarnog i eksperimentalnog filma

UDK: 791.32+791.21.038.6

Asocijativnim filmskim izlaganjem filmski teoreticari (npr. Ante Peterlic) nazivaju izlaganje u kojem se motivi nižu prema asocijativnim nacelima slicnosti i razlike, metafore i metonimije ili, primjerice veza zasnovanih na izvanfilmskom znanju. Najcešce i najcišce primjere toga tipa izlaganja nalazimo u eksperimentalnom filmu, no podjednako su asocijativno izloženi i dokumentarni filmovi poput Male seoske priredbe (1971) Krste Papica. Dakako, kada se zbog zacudnosti asocijativne organizacije gubi dojam referencije dokumentarnoga filma na stvarni svijet — npr. u filmovima Mirila (1997) Vlade Zrnica i Prije kiše (2004) Marija Papica, možemo reci da je rijec o izrazito modernistickom dokumentarnom filmu, bližem granici dokumentarnoga i eksperimentalnog filma. U asocijativnom su tipu izlaganja, dakle, prisutni šokovi spoja nespojivih ili kontrastnih kadrova, primjerice u Dead Man Walking (2002) Tomislava Gotovca, no cesto je i ponavljanje slicnih ili istih prizora (kadrova, scena, itd.), odnosno kontinuirano prikazivanje nepromijenjenog ili gotovo nepromijenjena prizora, primjerice Spavanje (Sleep, 1963) Andyja Warhola ili Gotovcev Glenn Miller I / Srednjoškolsko dvorište (1977). Važnost izvanfilmskog znanja opet se ocituje osobito razvidno u filmovima Toma Gotovca Dead Man Walking (koji se može razumjeti samo na podlozi Gotovceva opusa) i Proroci (2004; koji traže niz znanja iz povijesti i vizualne kulture). Dakako, asocijativno se izlaganje cesto veže s narativnim (primjerice u Godarda), a Ejzenštejn, unatoc narativnoj organizaciji mnogih filmova, u svom teorijskom radu najvecu pozornost obraca upravo asocijativnim mogucnostima filma.

Nikica Gilić