BLOCKBUSTERI

Strani blockbusteri u Hrvatskoj

’Slobodni pad’ prikazivalaštva u Hrvatskoj

UDK: 791.65(100):339.15.054.22(497.5)

Iz perspektive kraja listopada 2004. pisanje o stranim blockbusterima u Hrvatskoj neizbježno se čini kao otužan posao. Već kratak pogled na aktualnu vikend-listu najgledanijih filmova u hrvatskim kinima obeshrabruje: među trideset naslova na listi, koji su krenuli u prikazivanje u posljednjih nekoliko mjeseci, svega su tri (Troja / Troy; Harry Potter i zatočenik Azkabana / Harry Potter and the Prisoner of Azkaban i Shrek 2) privukla više od pedeset tisuća gledatelja, a od preostalih 27 do kraja prikazivanja to će, vjerojatno, uspjeti još samo jednom naslovu (Garfield). Prenesu li se blokbasterski postoci u hrvatske uvjete, dobit ćemo da bi za ispunjenje kriterija blockbustera na hrvatskom tržištu pojedini film u našim kinima morao skupiti više od dvjesto pedeset tisuća gledatelja. Ta donja granica za blockbuster u nas je danas, međutim, nedostižna gornja granica, koju ostvaruju tek pravi svjetski kinofenomeni kao što su serijali Gospodar prstenova i Harry Potter, ili ovogodišnji hit Mela Gibsona Pasija (The Passion of the Christ). U razdoblju 1998-2003. granicu od dvjesto pedeset tisuća gledatelja u hrvatskim kinima prešlo je ukupno sedam filmova, dok su u SAD u istom razdoblju njihovu blokbastersku granicu od sto milijuna dolara prešla 134 naslova.
Koji su razlozi takva današnjeg stanja u Hrvatskoj? Za moderne blockbustere nužna je razvijena mreža multipleks-kina, koja se za jake naslove ’zatrpava’ velikim brojem kopija, čime se omogućuje golema gledanost. Hrvatska je prvi pravi multipleks — zagrebački Blitz-Cinestar — dobila tek u prosincu 2003. godine. S iznimkom Zagreba, u Hrvatskoj nema ni dosta dvorana niti ima vrhunskih kinodvorana. Osijek, Rijeka i Split mogu se pohvaliti tek korektnim dvoranama, dok je u ostatku države situacija posve nezadovoljavajuća. U većini zemalja kinoindustrija na sve se načine trudi privući gledatelje u kina, neprestano poboljšavajući udobnost i tehničke uvjete gledanja filma, dok u nas, s iznimkom novijih dvorana u Zagrebu, kino doista ne može privući gledatelje nudeći osobit doživljaj nužan za blokbasterski uspjeh. Jedan od temelja stagnacije hrvatskoga kinotržišta u drugoj polovici 1990-ih svakako je bila i repertoarna politika zagrebačkih Kinematografa, vodeće mreže kina u Hrvatskoj. Prvo, zanemarivali su zahtjeve modernizacije kinodvorana, a i nisu se upustili u izgradnju multipleksa. Drugo, vodili su nefleksibilnu repertoarnu politiku, oslanjajući se odveć na inozemne uspjehe blockbustera, bez obzira što neki nisu baš dobro prihvaćani u Hrvatskoj. Treće, počeli su doslovno primjenjivati politiku da se niti jedan naslov ne smije prikazivati u udarnim dvoranama dulje od dva tjedna, te su kod uspjelih blockbustera zbunjivali zainteresiranu publiku ’degradacijom’ filma njegovim slanjem u neuglednije dvorane. Četvrta je greška bila što filmove u vlastitoj distribuciji, posebno crtanofilmske blockbustere, nisu sinkronizirali, i tako nisu iskoristili njihove potencijale. Posljedica takve strategije, odnosno njezina nedostatka, bila je da je važan segment obiteljske publike u Hrvatskoj ostao prilično zanemaren, te se tek u posljednje godine ili dvije na njemu počelo sustavnije raditi. Peti je problem što se zbog stagnacije hrvatskog tržišta distributeri u Hrvatskoj ne mogu upuštati u agresivnija ulaganja u marketing, što je itekako velik problem u svjetlu činjenice da je današnjega gledatelja teže nego ikada privući u kino. Bez ojačavanja kinomreže i agresivnijega marketinga Hrvatska se pokazuje kao zemlja u kojoj blockbusteri ne uspijevaju biti blockbusterima.
ANALITIČKI SADRŽAJ: ’Slobodni pad’ prikazivalaštva u Hrvatskoj; Kad je film blockbuster; Razlozi ’deblokbasterizaciji’ u Hrvatskoj; Katastrofalna politika zagrebačkih Kinematografa; Zanemarenost obiteljske publike

Igor Saračević