KLASICI HRVATSKOG FILMA

Žanr i ideologija u filmu Ne okreći se sine

UDK: 316.75:791.222(497.5)”195”

Esej Jurice Pavičića novi je prilog (re)valorizaciji hrvatskog filma Ne okreći se sine (Branko Bauer, 1956), nastala u kontekstu pretežno ideologizirane kinematografije bivše Jugoslavije i hrvatske kulture u razdoblju komunizma. Analizom žanrovskih odrednica, redateljskog stila (klasičnog narativnog) te ambijentalnih i ikonografskih sastavnica Bauerova ratnoga trilera, Pavičić pokazuje zašto je film bio svojevrsna iznimka u onodobnoj (dominantno socrealističkoj) produkciji, a istodobno nezanimljiv modernističkoj kritici, koja ga nije ni voljela ni razumjela. Tek generacija kritičara proizašla iz časopisa Film povratila mu je reputaciju stečenu kasnih pedesetih.
Osim Bauerovih stranih uzora (osobito Carola Reeda), žanrovske orijentacije (križanac trilera i melodrame), redateljskog minimalizma i funkcionalnosti, na posebnost Bauerova filma u kinematografiji toga doba ukazuje njegova nezainteresiranost za ideologiju i nadideološko tretiranje likova, izbor urbanoga (građanskog) ambijenta i fokusiranost na pripadnike srednje klase. Štoviše, lako je ustanoviti da građanska etika, pravila ’starinskih nazora’ i dobra kućnog odgoja motiviraju gotovo sve bitne Bauerove heroje, pa Ne okreći se sine funkcionira kao hvalospjev buržoaziji i građanskoj etici u srcu komunističkoga hagiografskog diskursa. Upravo po svojoj posveti građanskom moralu Ne okreći se sine unikatan je primjer komunističkoga ratnog filma te jedinstven proizvod u kontekstu hrvatske građanske kulture. Bauerova bliskost sa zapadnim uzorima, dakle, nadilazi puke produkcijske standarde i estetsku ideologiju. Svojstvo koje njegov film ponajviše povezuje sa stranim uzorima njegova je ideologija.

Jurica Pavičić