STUDIJE

Humoristični crtež i pokret (drugi dio)

UDK:791.228(091)

Drugi dio eseja prvo se osvrće na Rodolphea Töppfera koji je još 1830ih povezao sekvence karikature u jednu koherentnu narativnografičku cjelinu i time udario temelj stripu. Među brojnim Töppferovim invencijama izdvajaju se stilizacija crteža i uvođenje montažnog odnosa između crteža u nizu kao i između crteža i teksta. Drugi veliki pionir među grafičkim pripovjedačima bio je Gustave Doré, jedan od najvećih majstora grafike.

On je 1851. objavio tri djela koja se mogu nazvati stripalbumima u modernom smislu. Najdulji daljnji korak u povezivanju humorističnog crteža i pokreta učinio je Wilhelm Busch, koji je usavršio rani strip. Pokret i vrijeme u crtežu nagovijestili su dakle novi medij - film i filmsku animaciju u koju je upravo Émile Cohl, također isprva karikaturist, ugradio estetsku aparatura i jezik koji su građeni i razvijani u mediju karikature tijekom prethodnih dvaju stoljeća.

U vrijeme kada se približavamo stotoj godišnjici nastanka njegova filma Fantazmagorija vrijedi konstatirati da je to djelo nesumnjivo označilo završnicu procesa u kojem su sjedinjenje humorističkog crteža i pokreta i početak jedne nove epohe u razvoju vizualne kulture. Zahvaljujući filmskoj tehnici Cohl je našao način da asimilira cijeli niz estetskih opcija koje su nastajale tijekom stoljeća razvoja karikature i stripa u djelima velikih prethodnika i prilagodi ih novom mediju koji se temelji na mehaničkooptičkoj iluziji pokreta.

Midhat Ajanović