43. revija hrvatskog filmskog i videostvaralaštva djece, Kutina

Stišaj puno

Usputna zanovijetanja oko upotrebe glazbe u filmskom stvaralaštvu djece, uz 43. reviju fimskog i videostvaralaštva djece, Kutina 2005.

Problem je izvedbene prirode, a ne oko generacijskog sukoba izbora glazbe. Oponašanje određenog modela je način kako se uklapamo u razne životne situacije, a življenje kao takvo je jedno od tih. To što oponašamo je možda tu već stotinama godina, ili je tek pokucalo na naše znatiželjne umove, no bilo kako bilo, spremno to kanaliziramo unutar sebe jer smatramo da je to način kako bi trebali djelovati, barem onda kada izađemo iz okruga vlastitih zidina. To oponašanje katkad nazivamo i djelovanje u skladu sa pravilima koje smo dragovoljno prigrlili jer tako potvrđujemo pripadnost nekog krugu, ali i hvalimo vlastitu pamet koja je to znala prepoznati te takova pravila suptilno podredila vlastitom ja.

U filmskom se stvaralaštvu djece, neovisno o rodu stvaralaštva, jasno prepoznaju dva dominantna svjetionika čija pravila i modeli bdiju nad djecom koja svoje dragocjeno izvanškolsko vrijeme poklanjaju filmu. Jedan svjetionik je državna televizija, dok je drugi hollywoodski film, jednako utjecajan, iako zemljopisno dosta udaljeniji izvor utjecaja. Ne sav hollywoodski film, već onaj koji svoju podžanrovsku odrednicu pronalazi u filmovima, promidžbeno i tematski namijenjenim djeci i mladeži. Da ne bi skrenuli ovo zanovijetanje u polje kritike kapitalizma, možemo i površnim pogledom na npr. teenagerske drame (sa ili bez komičnih elemenata) primijetiti da izbor glazbe u takovim filmovima vjerno služi zadovoljavanje nekoliko funkcija unutar filma, a dvije bi ovom prilikom izdvojio kao primarne.

Jednu od funkcija bi mogli nazvati dramaturškom, jer glazba u filmovima služi kao emotivno pojačalo za situaciju koju upravo gledamo na platnu ili ekranu, bilo da se radi o kritičnom trenutku spoznaje glavnih likova (npr. bolna ljubav ili činjenica da će netko sasvim doslovno ostati bez glave), zatim sasvim sporednih scena uvoda u npr. školski okrug ili glazbeno-montažnih scena u kojima se glavni junaci na razne načine zabavljaju ili glupiraju, kako vam odgovara.

Druga funkcija glazbe je naravno privlačenje ciljane publike. Ako u film ugurate trenutačni ili pak vječni hit koji nema čvrstu generacijsku zatvorenost ali ni tajnoviti predznak rezerviranosti za brojčano male sljedbenike kakvog žanrovskog odjeka iz prošlosti, odradili ste veliki promidžbeni posao kojem trebate pridodati kakvo zvučno glumačko ime i otvoriti novi račun u švicarskoj banci. Naravno nije tako jednostavno, jer broj filmova koji uspijeva vratiti uloženo je daleko manji od broja filmova koji propadne iako se slijepo drži određenog modela. Da takav model djeluje i na sasvim neprofesijske i manje zahtjevne filmove koje djeca stvaraju unutar izvanobveznih aktivnosti, jednostavno je dokazati na svakom susretu sa tim filmovima, odnosno na revijama takovog stvaralaštva. Mladi gledatelji često odobravajući reagiraju na uporabu voljenih im glazbenih brojeva unutar prikazanih radova. U tim minutama postaje skoro pa nebitno što i kako je nešto izvedeno na ekranu, ako su autori imalo toliko dobrog ukusa da uporabe kakav glazbeni izbor koji će proći kritičnost publike.

To nije njihov nedostatak ili krivica, već samo dokaz o  oponašanju onih modela koje postavljaju kao uzore u svom djelovanju. Već sam prije istaknuo da nije problem u izboru glazbe, jer taj izbor (ako ništa drugo) potvrđuje da su u stvaranju dječjeg filma, sudjelovali i oni koji daju određenje takovom stvaralaštvu, otklanjajući česte sumnje o odnosu utjecaja djece i njihovih nastavnika u završnom djelu. Ako kritično ne propitkujemo izbor glazbe, onda sasvim sigurno tu analitičku strelicu upiremo u razna očekivanja koju mladi autori postavljaju od glazbenih dodataka njihovim filmovima. Dok uzorni filmski modeli svoju glazbenu podlogu najčešće koriste u dva podijeljena bloka: glazbena emotivna nadopuna ili prelazna glazba za uvod u događanje koje slijedi, najmlađi hrvatski filmaši postavljaju sve veće zahtjeve od glazbe, koja u svojoj konačnici gotovo uvijek nadomješta nešto što izvedbeno nedostaje unutar samih djela. Ta glazba služi kao nadomjestak za događanje – akciju u trenutcima kada te akcije kronično nedostaje, jer izvedbene nemogućnosti (bilo ekonomske, bilo autorske) zavladaju filmovima. Drugo očekivanje od glazbe je da zamjenjuje dijalog ili komentar (prvenstveno govorim o uporabi vokalnih skladbi), gdje bi gledatelj trebao pomno slušati tekstove omiljenih grupa ili pjevača od uključenih u stvaranje filma, da bi razumjeli što se zapravo događa u dramaturškim odnosima unutar filma. Naravno, to je sasvim opravdan i učestali postupak u profesijskoj kinematografiji, no smatram da bi djecu trebalo poticati da što više kažu – komuniciraju sa slikom, a da glazbu vide kao nadgradnju a ne osnovu kojom se rješavaju pripovjedačke krize. Treća uporaba pretpostavlja da glazba daje ugođaj kojeg katkad sama slike ne ostvaruje, nastavljajući se na opće pripovjedačke nejasnoće.

Ako ove primjedbe smatrate neopravdanim ili pak smiješnim, to je naravno stvar za glasnu (ili bolje tišu ali strastvenu raspravu), no kad se dotičemo zanatske razine izvedbe onda demokratičnost nije pravi pristup. U većini filmova, gledano od strane autora ili gledatelja, jedan od elemenata koji ih sačinjavaju postaje dominanatan, pa tako u  klasičnim narativnim filmovima taj element može okvirno nazvati pripovjedačkim. Pojednostavljeno rečeno, krajnji cilj konstrukcije pripovjedačkog filma je ispričati priču. Kako bi ispričali priču sve čime to ostvarujemo treba (ili bi trebalo) biti podređeno krajnjem cilju (a to podjednako vrijedi za filmove u kojima glavni likovi šute ili mrmljaju uronjeni u zvukove okoliša ili pak kakve glazbene ludorije u kojima se svi nadglasavaju).

Ako nam glazba u tome smeta, ali ne zbog toga što je kriva glazba,već zbog toga što je ona zanatski slabo postavljena, onda ne govorimo samo o autorskoj slobodi već i neznanju, bolje rečeno nepriznavanje izvedbenih ili tehnoloških nedostataka. Nedostatci zahtijevaju prilagodbu, a prilagodba nije napuštanje vlastitih ideala i stavova već iskorištavanje maksimuma u okolnostima koje su postavljene. Te okolnosti su takve kakve jesu, a skromnost uvjeta nije uvjerljiv izgovor za nedorađenost u izvedbi. Savjet? Evo ovako:

Ako u filmu ne možete upotrijebiti glazbu na način kako ste zamislili, bilo zanatski ili autorski, a krajnji rezultat u izvedbi narušava vaš prethodni trud, onda bi trebalo tražiti drugo rješenje, koje neće potvrđivati vašu sklonost kompromisu već o praktičnoj inteligenciji rada sa ograničenjima bilo koje prirode.

Potrudite se ne smatrati ovaj savjet poput nezasluženog dijeljenja packi s visoka, jer moj prigovor smatram prigovorom gledatelja koji je nedorađenošću filmova (ponavljam nije isključivo pitanje slabih tehnoloških uvjeta) zakinut sa dodatnom razinom kvalitete u filmovima koji dosta obećavaju. Više puta se dogodilo tijekom gledanja nekih dječjih filmova, da uporaba glazbe u potpunosti narušava i poništava kvalitete koje su u samom djelu bile više nego očite. Glazba je nadogradnja, a ne nužnost, koju bi trebali zadovoljiti zbog zadovoljenja same forme koju slijedimo/slijedite i oponašamo/oponašate. Medij videa, na kojem se danas (ako se ne varam) ostvaruje cijela produkcija hrvatskog dječjeg stvaralaštva, trpi veliki broj pokušaja u kojima bi trebali iskušavati vlastite mogućnosti, odnosno ispravljanju vlastitih izvedbenih pogrješki. Ako postoji upitna kategorija u tim “eksperimentima”, onda je to kategorija vremena, koje mladi filmaši mogu ili žele odvojiti od svog slobodnog vremena. Ne može se očekivati da djeca sve svoje slobodno vrijeme posvećuju filmu, ali bi također stupanj samokritičnosti trebalo povećati, jer jedino bi  tako pri susretu sa krajnjim korisnicima, a to su gledatelji, mogli izbjeći osjećaj da se u stvaralaštvu katkad zadovoljavate sa preniskim standardima.

Glazba je začin, a sa začinom treba oprezno.

Slaven Zečević